 |
|||
ja sam imala prvu fazu ne pričanja. onda je uslijedila druga faza pričanja, objašnjavanja kao i zašto i sada sam ponovno u fazi kada sve manje i manje pričam o tome (osim naravno s vama). na poslu će znati kad idem na postupak zbog izostanka,a i doma moji znaju kad zajedno živimo pa me i tata često vozi u zg na folikulometriju jer mm ne može svaki puta izostati s posla.
Alyssa, tiki_a
svima sa najvećom željom na svijetu da svi uskoro držimo male
Na početku je MM bilo teško pričati o tome, ali nakon što je "prežvakao" neko vrijeme i nakon što smo krenuli u ZG i upoznali mnogo ljudi koji imaju probleme, više mu nije bio problem. Ja sam isto tip pričalice i rekla sam svima koji su to trebali znati, ili su pitali, ili su se slučajno našli u temi razgovora. Dakle, ni ja nisam vikala na sva usta, ali nikada, baš nikada i od nikoga nisam sakrila razloge našeg dugog neimanja djece ili rekla da ga se to ne tiče ili slagala...
Niti kad sam rodila moje dijete nisam od nikog, ama baš nikog, skrivala da je IVF beba, dapače...ja se iskreno ponosim s time.
Danas nastojim svojom pričom primjerom ili znanjem pomoći onima koji me pitaju za savjet, često se nudim za razgovor i djeljenje informacija...ponekad, kad mi se učini da netko ima sličnih problema, a ne želi govoriti o tome (a ja ne želim biti indiskretna) također ispričam svoju priču, ne bih li im pomogla ili navela na to da se otvore i postave pitanja.
Nove postupke na koje idem za drugu bebu ne govorim baš svima (čitaj ne zovem sve redom da im kažem da sam u postupku), ali tko me god pita ili treba znati...to i zna. Čini mi se nekako da su i u mojoj okolini svi na to toliko navikli da im se to ne čini više tako "big deal". Nažalost, teško je shvatiti nekog drugog...možda misle i da nije "big deal" jer već imam jedno dijete. Teško će shvatiti da ja želim i to drugo dijete i ne mirim se s njegovim neimanjem i da je meni to jednako razočarenje kao i prvi put. ali to nije niti važno...važno je da su mi ipak svi podrška, samo se malo manje uživljavaju u cijelu situaciju...A istina je da ih i ja malo manje obavještavam o detaljima
Moj staž je dug i danas mi je drago što sam govorila i govorim o tome, a posebno mi je drago da u tom dugom vremenskom periodu gotovo nikad nisam od nekoga osobno dobila negativnu, omalovažavajuću ili uvredljivu reakciju. Ne mislim pri tome na generalne stavove i publikacije o kojima je ovdje već bilo govora. Bio je neznatan broj, nazvala bih ih, nespretnim reakcijama...koje su zapravo samo krivo izrečene pozitivne misli u trenutku u kojem sam bila osjetljivija nego inače, pa su me izrazito živcirale. Da, i u mom okruženju je jedna osoba umanjivala problem (kao što je netko pisao...govorila je..."ma imat ćete vi prirodno hrpu djece"). Naš problem nije takav da bismo mogli imati dijete bez ICSI-a i to je ta osoba konačno shvatila (nakon što smo, dakle, dobili prvo dijete iz ICSI-a) i sad i ona daje podršku bez spominjanja načina začeća.
U svakom slučaju sumirano...moja osobna iskustva su pozitivna i nije mi žao što o tome govorim i namjeravam tako nastaviti i nadam se da će to nekome pomoći (a i meni je lakše):
Možda nije baš post baš za ovu temu, ali da ne otvaram novu, jer na kraju krajeva obje govore o onome što osjećamo, što proživljavamo. Ali evo s obzirom na temu da kažem i to da ljudi oko nas znaju i ne tajim ništa jer bi meni to bilo teže nego reći istinu. Nije da dijelim detalje o postupcima sa svima, ali ljudi oko nas znaju s čim se borimo.
Nego mene nešto drugo muči, ne znam da li vam se dogodilo da ste tijekom godina/mjeseci pokušavanja udaljile od nekih ljudi, prijatelja/-ica ne iz razloga što vas nisu htjele slušati/razumjeti već jednostavno nisu mogli do kraja to shvatiti. I onda bi se događalo da kažu neke stvari iz najbolje namjere, ali te stvari bi vas u tom trenutku dovele na rub suza i jednostavno niste mogli razgovarati o toj temi i s vremenom bi se udaljile, jer je bilo nezgodno izbjegavati teme i odnos više ne bi bio kao nekad.
Ja sam sad u nekoj fazi da mi nije do velikog društva, lako dođem na rub plača, promijenim raspoloženje, neda mi se niti razgovarati o tome (osim s vama of course) i nekako mi je najdraže kad smo MM i ja sami, tad se osjećam najsigurnije i jedino tad dok sam s njim imam onaj osjećaj da će ipak sve biti u redu i da mi zajedno možemo sve.
Ali čini mi se da mi se odnosi s nekim meni dragim ljudima mijenjaju, na način na koji ja ne želim, a ne znam kako zatomiti sve te osjećaje, kako opet doći na to da jedva čekam da se vidimo i ispričamo, a ne da strahujem od toga. Što napraviti ili jednostavno ne napraviti ništa nego pustiti da vrijeme učini svoje i da stvari sjednu na svoje mjesto??
Eto malo sam si dala oduška pa ako tko ima što za nadodati, a ako i nema bar sam si olakšala dušu
Elena, pusti vrijeme da učini svoje, a u međuvremenu možda stekneš nova prijateljstva, meni su sad nezamjenjive druge iz MPO bitke, premda su se reaktivirala i stara prijateljstva neka. Nemoj forsirat ništa, učini kako tebi paše.
elena - u potpunosti te razumijem jer sam se kroz ove godine borbe udaljila od nekih meni jako dragih ljudi.
ali zato sam upoznala mnogo divnih žena i stekla nove prijatelje
Meni je akse dok pricam....srecom imam podrsku i obitelji i okoline
Oni ljudi koji su trebali znati su bili obavijesteni, tema nije bila otvorena za raspravu uz kavu i kolace niti nas je zanimalo tudje misljenje.
Za vrijeme postupaka smo sutjeli, cuvali smo energiju za mrvicu
PotpisMaxime prvotno napisa
Oni ljudi koji su trebali znati su bili obavijesteni, tema nije bila otvorena za raspravu uz kavu i kolace niti nas je zanimalo tudje misljenje.
Za vrijeme postupaka smo sutjeli, cuvali smo energiju za mrvicu
I mi smo točno ovako
Da, slažem se s vama da se kroz ovo iskustvo steknu i neka nova prijateljstva i upozna stvarno divnih osoba pa i nauči se o sebi puno toga, ojačaš vezu kroz sve to barem u mom slučaju, kao da imamo još jednu novu dimenziju koja nas još čvršće povezuje. Uglvanom kad počnem ovako nabrajati ispada kao da sama pozitiva od MPO
meni da i zabrane ja bih progovorila, a ni MM nije puno dalje od toga. On je čak i našem poštaru ispričao kak smo došli do bebača.
premda u početku su znali gotovo svi prijatelji, ali nitko ni iz moje ni iz njegove obitelji, jer znali smo da bi njih to opterečivalo više nego što treba.
S ljudima za koje smo osjecali da imaju crtu ljudskosti i da nas mogu razumjeti smo dijelili nasu pricu, a s drugima ne. Imam dosta prijateljica kojima nikad nisam rekla jer znam da ne bi razumjele niti bi znale sto reci u toj situaciji. Na svu srecu, uvijek je vise bilo onih koji su znali uzvratiti toplom rijeci i podrskom.
elena, sretno!
bok
eto moje boljke iz osobnog iskustva meni dozivljenog bolje je SUTITI O TOME. zato jer okolina to protumaci kako njoj pase pa je u mojem slucaju bilobolje to sve drzati za sebe za podsmjehivanja izrugivanja posebice ako zivis na selu.....
ovdje na forumu sam nasla ekipu koja me razumije i shvaca
super mi je ova tema
ja sam inače pričljiva, prekomunikativna i na guzicu bi progovorila da mogu...
oko nas uglavnom svi znaju. moji su reagirali ok, njegovi o tome ne pričaju, ne pitaju - možda je tako i bolje.
no moj je problem bila reakcija na poslu - imali smo neko spajanje ove godine, nove šefove i revizije ugovora. i iskrena i blebletava kakva jesam pitala sam šefa koliko će mi posao biti siguran s obzirom na to da sam MPO-vka... prva reakcija, sve 5, a sad... sad sam na bolovanju zbog stresa i šikaniranja, jer sve upućuje na to da me se želi riješiti, a osim mog priznanja nema apsolutno ništa što može eventualno uvjetovati njegovo ponašanje jer sam dobar i marljiv radnik. pouka: u takvim okolnostima je bolje šutiti!!!
Mi smo rekli najužoj obitelji i najbližim prijateljima (s obzirom da smo još novi u tome, nekima ćemo tek reći). Kako smo inače u okolini u kojoj ni brak ni djeca nisu nešto što se podrazumijeva samo po sebi, ni do sada nam se nitko nije penjao na glavu neumjesnim pitanjima tipa: "Kad ćete?" ili "Što čekate?" Isto tako, nitko nije reagirao čuđenjem niti smo doživjeli bilo kakve negativne komentare. Svi su sretni, jedva čekaju, reagiraju kao da već jesmo trudni. Ljudi koji su izvan toga uglavnom i ne znaju da put potpomognute oplodnje može biti dug i trnovit. U svakom slučaju, podrške nam ne nedostaje od onih od koji su nam najvažniji.
A na poslu, to je već druga priča. Za sada šutim k'o zalivena. Razloga je nekoliko.
Nemam potrebu dijeliti svoju intimu s cijelim svijetom i od svojeg života napraviti reality show. Kad bih kolegama spomenula bilo što o toj temi, automatski bih se dovela u situaciju da onaj delikatni trenutak kad se vidi je li postupak uspio ili nije moram dijeliti s njih xy, a to NE ŽELIM, bez obzira kakav bio ishod. Ako cure koje do trudnoće dođu na tradicionalan način imaju pravo bar prvih nekoliko tjedana uživati u njoj bez da svi oko njih znaju, zašto bi mi s potpomognute morale biti uskraćene za tu mogućnost? U slučaju ponovljenih razočaranja, opet bi mi bilo lakše u mojem krugu odabranih, nego biti javno izložena sažaljenju.
Također, pretpostavljam da sve te Jasone i Jonathane uopće ne zanimaju detalji o mojem iskustvu vaginalnog ultrazvuka ili dvojbe oko protokola i to im nimalo ne zamjeram. Za to imam stvarne i virtualne prijatelje.
A najvažnije od svega, računam da bi mi previše otvorenosti moglo donijeti više štete nego koristi, slično ovome što kaže ksena28. Menadžment ne radi evaluacije ljudi uz suosjećanje za njihove privatne probleme pa im sigurno neću servirati podatke iz kojih će moći nagađati o neodređenom broju nekih mojih budućih bolovanja.
netko ovako, netko onako
Drage moje ja sam vam po prirodi blebetalo i ništa u meni ne može da ostane. Svoje probleme sam ispričala ljudima za koje sam mislila da me mogu razumijeti, ali sam se u neke malo i razočarala. Pravi moji prijtelji su to zaista i ostali, oni mi daju bezuvjetnu podršku u svemu. Nekim ljudima koji su prolazili iste probleme kao mi otvorili smo svoju dušu, nadajući se razumijevanju ali na kraju je bio samo hladan tuš, gomila laži, pitajući se bezbroj puta zašto.
Svojim roditeljima ne govorim baš puno o svemu, jednostavno iz razloga što ne želim da ih sve to dodatno optereti, jer dosta su i oni briga kroz svoj život prenijeli preko svojih leđa, pa jednostavno ne mogu podnijeti da vidim bol u njihovim očima.
Ali zato ja imam svoj drage curice s rode koje žive u istom gradu u kojem živim i ja (neke malo dalje, laky, ia30,maja8, H2O, kinki, pituljica,) s kojim se viđam i pijem kavice i znam da im moja priča nije dosadna, da su to žene koje me razumiju i daju mi podršku u svemu.
A tu ste i vi moje drage rodice, kojima nikada nije dosadna moja priča, moje kukanje poslije neuspjeha i sve vas volim.
nama isto svi znaju a kako nemam bas puno ljudi s kojima se druzim svi znaju ,ali većina slabi kuzi tako da me nekad i nasmiju sa svojim komentarima
na poslu svi znaju jer ja bolovanje dobrano koristim
uglavnom svi s kojim razgovaram znaju da nesmiju koristiti umjetna a ostalo već nauče
ja educiram okolinu. nekima je neugodno kad pocnem pricati o tome, ali kad vide da ja to shvacam ko normalu, lakse im je. do sada su puno naucili od mene
Kod nas su u početku znali roditelji i uži krug mojih prijateljica, onda smo rekli i užem krugu rodbine i nekim prijateljima MM.
Danas, nakon više od 3 godine u MPO znaju kompletni prijatelji i pretpostavljam kompletna rodbina iako im nismo mi sami to govorili, ali eto pročulo se.
Na poslu, a radim u ženskom kolektivu, sam rekla stvarno nekolicini ljudi (nekima koje smatram prijateljima i nekima kojima sam imala potrebu objasniti zašto sam toliko na bolovanju), ali kako kažem ženski je kolektiv i kad sam išla na prvo bolovanje zbog IVF-a uvjerena kako svi misle da idem na tek mali ginekološki zahvat, dočula sam da kompletna, ali kompletna firma zna da idem na IVF....i nije mi bilo drago...ali više se tu nije imalo šta za napraviti.
A inače od svega me najviše pogađaju savjeti, zgode i priče o parovima koji su eto nakon 10 godina uspjeli i to kad su digli ruke od svega ili usvojili dijete(halo ljudi, iz ove perspektive ja ne želim čekati 10 godina i nadam se da neću i ne znam kad ću uopće moći i željeti dignuti ruke od svega). Eto, to me najviše dovodi do ludila
Mi i kad bi pokušali sakriti nalazimo se u manjoj sredini tad da se to uvijek sazna.Ne volim ljude zamarati svojim problemima ali ako me tko upita otvoreno kažem što je i kako je.Najkomičnije mi je kad neupućene educiram o IVF-u i kad im slikovito opisujem kako to ide
većina ljudi oko nas zna da smo u postupcima i to nam je ok. prijatelji pitaju i pokazuju brigu i razumijevanje, ali istovremeno nisu naporni u tome i zbog toga im velika hvala. Podrška je velika.
iako, moram priznati, najbolje se nekako osjećam u razgovoru s curama koje prolaze isto, neke od njih znam otprije, neke sam upoznala preko Rode ili u bolnici, i prema njima osjećam nekakvu posebnu povezanost već od gotovo prvog trenutka..
Roditelji znaju, moji gotovo da ništa ne pitaju (dobila sam već brdo komentara tipa "možete vi to i prirodnim putem, samo si malo pripazite plodne i neplodne dane"
Od ostale rodbine golema su nam podrška moja teta i tetak koji su se s istim borili punih 15 godina..
Na poslu su, nažalost, saznali gotovo svi, bilo je dovoljno da načuje kriva osoba. Zapravo me i to više ne smeta, smiješno mi je kako mi ljudi bulje u trbuh i oči pokušavajući dokučiti jesam li ili nisam trudna. Zaboli me za sve njih, nadam se da ću eventualno moći pomoći nekome drugome ako će se naći u istoj ili sličnoj situaciji.
Sa stavom da je MPO nešto normalno i da se nemam čega sramiti, da mi je lakše objasniti, nego da me stalno pile da mi je krajnje vrijeme imati djecu, a ne ganjati karijeru, krenula sam otvoreno o toj temi. Ali ne baš da ljude napadam s tim, nego ako baš netko pita. Taktika se nije pokazala dobrom, jer baš ti dosadnjakovići koji zabadaju nos gdje im nije mjesto, upravo su oni ti koji pitaju prvi. Naravno ne objašnjavam svakome, ali potkradu se oni za koje se ispostavi da bi bilo bolje da im nikad čovjek ništa nije rekao.
Užasno me živciraju komentari kako su ovi i oni došli do djece i sugeriranje taktike kako da dobijemo dijete prirodnim putem. Trave i alternativa nisu moj stil i savjete što da pijem puno rađe pročitam na ovom podforumu, nego od dosadnjikavih dobronamjernika. Ima zaista dirljivih priča, ali čula sam i komentar jedne žene da "pametna žena zna kako će doći do djeteta".
Danas mi se čini da bi bilo bolje da sam se držala samo ovog podforuma i da nisam podijelila naš problem s nekim ljudima. :/
A svašta, a valjda onda nismo dovoljno pametne
Teško je kada od ljudi od kojih najviše očekuješ razumijevanje i podršku to isto i ne dobiješ. Ja nemam baš takvih iskustava, uglavnom su svi puni razumjevanja, i privatno i na poslu, ali jednostavno kao što je i Jelena napisala možeš se naslušati svakvih dobronamjernih komentara i pitanja.
E pa to je ono što mene u zadnje vrijeme muči, postala sam osjetljivija na tu tematiku pa me i benigna pitanja nekad izlude i pogode me što prije i nije bio slučaj. I onda se dogodi to da se počnem udaljavati od nekih dragih ljudi, a što mi nije bila namjera, ali događa se.
e odavno veću glupost nisam čula dobro je prosla ja bi je poslala di joj je mjesto ili i lupila .srećom tih bisera nema oko mene ili znaju kakva sam pa vagaju nakon sto sam jednoj već ex prijateljici pokazala vrata stana i zamolila da me vise neposjećuje nakon par bisera....grozna sam ali sta ću
da bilo je i kod mene sličnih komentara tipa "što si MM uopće dala da radio spermiogram, trebala si naći nekog tipa u kvartu i obavit sve bez da on uopće zna"
uh na ovo bi od mene dobila protu pitanje...."a das mi ti svog muža?"da bilo je i kod mene sličnih komentara tipa "što si MM uopće dala da radio spermiogram, trebala si naći nekog tipa u kvartu i obavit sve bez da on uopće zna"
nebi im vise palo na pamet pitati takve gluposti
Kad sam ušla u MPO moja mama, brat i muzevi roditelji (tata pokojni, a njega bi da zna što prolazim najviše srce bolilo) su znali za 1,2 postupak, čak i moji na poslu. E onda, kako to nije uspjelo, i nakon babskih s posla sažaljivih pogleda tipa .. bit će dobro... ima vremena .. i od bliske osobe .. pa možda vi i netrebate imati djecu pa Bog to zna pa vam i neda ... nisu svi rođeni za roditelje i sl, a nama godine 38 i vremena nema, STop.
.. Od mm svaki put tražim da ne govori nikom ni svojima koji su inaći toliko naporni i ovako me ne podnose(dok drugu snahu koja im rodila unuka obožavaju), niti ja njeg mamu koja oće sve znat, što MM baš i ne razumije, pa mu objasnim da kako je neka od vas napisala da prirodnim putem zatrudnim nitko, pa ni muž ne bi znao prvih 2-3 tjedna jer bi sama uživala u toj spoznaji. Ne želim da svi znaju kad ću tam širit noge i kad će biti ET, jer ovi ljudi oko mene su više znatiželjni i obični papci, a ne da mi iskreno žele dobro.
... Ovih dana kad sam otišla na bolovanje, nadajuće se uspjehu a svjesna sam da ne mora uspjeti .. svima na poslu, koji su pitali rekla "idem na pretrage, neznam kad se vraćam, kad završe". Pošto postupak nije uspio, stvarno se vraćam na posao i tako će biti u slj god u 1 mj kad ću opet ići. Na poslu kolegama i šefu baš njih briga za mene, a to ni ne očekujem od nikog, njima je samo da ima tko radit, da posao ne stoji. Ma boli me više i k za njih.
... Od mojih samo moja mama zna sve, a ona šuti jer se u sebi nada i boji.
Ova opcija za tuđeg muža, kao i Laky ne slažem se s tim i nebi na taj način povrijedila svog muža niti sebe.
.. Ali da sam neudana, sama, bez djece, u kasnim godinama, a hoću bar djete kad već nemam muža, dobrano bi razmislila o tome i mislim da bi si dala napraviti djete ali onda s nekim tko mi se sviđa i znam mu karakteristike, pa makar on bio zauzet i znajući da nećemo biti skupa (u braku). Nemojte me linčovati .. ovo i nije tako strašno ..
Ne govorimo jer zaista nemam potrebu govoriti o tome tj. dijeliti svoju intimu sa "sirokim narodnim masama"
Ne krijem, u smislu da cu presutiti ako dodjemo do te price ili teme, ili ako mi treba informacija...
Na pitanja o trudnoci, ili na dobronamjerne savjete da se pozurimo, odgovaram da ce biti kada bude - tim kategorijama posebno necu nista reci o problemima sa kojima se na tom putu susrecemo, jer obicno su to ljudi u prolazu (niko bitan u nasim zivotima).
uh takvima bih ja izgovorila da oni možda nisu trebali biti rođeni, ali je šteta što u njihovo vrijeme nisu pilule ili spirale ili neznamnijašta bile dostupnije
mi negovorimo nikome, znamo samo mi, moja mama i dvi dobre prijatejlice za koje sam sigurna da nece dalje siriti. dobra prija od moje mame koja je i doktorica nam je savjetovala da to zadrzimo za sebe, jer kao prvo to jr intima i nemora svatko znati nase stvari, a kao drugo ljudi koji nemaju te probleme i nerazumiju to u sto sam se i sama uvjerila.
jedan nas dobri prijatelj se tako zezao na racun jednih poznanika da imaju dijete iz epruete. ja i MM smo se samo pogledali i to nam je bio dokaz da on nije mislio nista lose, vec ni sam nije svijestan sto je rekao i nezna kroz sto sve taj par prolazi. moje kolegice na poslu znaju da radimo na tome, ali neznaju tocno sto. mislim da je tako i bolje jer bi me svaki put samo ispitivale, a ja stvarno nemam zivce za to.
Mi nikad nismo skrivali jer je to i nemoguće izvesti barem što se tiče obitelji. U početku sam o svemu pričala tj. kad idem itd. tko je god pitao od prijatelja, familije, a sad samo objavim da sam na bolovanju i to je to.
U detalje ulazim samo sa ženama sa foruma koje prolaze ili su prolazile isto. Jednom prilikom mi je svekrva počela pričat kako medicinska sestra kod zubara kod kojeg ide sirota prolazi bolne punkcije, pikanje, i kako je to strašno na što sam ja dobila popizditisi skresala u facu da što ona meni priča što ta žena prolazi kad sam sve to prošla više puta i nisam nju zamarala sa detaljima i sad se ona čudi ko' pura dreku. Nemam pojma što ona misli kakve ja postupke imam kad se ovome silno čudila kao jadna žena.
I tako malo po malo prestah uopće pričat sa svojom okolinom (na poslu mi znaju i svi navijaju za uspijeh i interesira ih kad ću ići u postupak radi kombiniranja oko posla, goidšnjih i sl.), a frendicama koje se interesiraju samo kažem da još nisam odustala i da mi se ne da pričat o detaljima.
s nekima pričam, a s nekima ne: tu primjenjujem princip selektivnosti, uglavnom ne tajimo problem
ako dobvivam podršku onda pričam, ako ne onda šutim
ovdje dodajem jedan veliki
ne tajimo ali niti ne trubimo svima, iskreno mogu sve podjeliti samo sa vama,jer samo onaj ko prolazi kroz ovo, onaj ko zna kako je nadati se a onda izgubiti sve nade i koliko je suza proliveno samo taj može razumjeti.
cure bog moram se ukljucit ja i MM pricamo sa svojim prijateljima ja sa sestrama sa ocem sam pricala ali posto se on puno sekira i sav se uznervoza tako da sam sestrama rekla da mu nista ne govore jer ne zelim da se sekira ali posto je tu ipak 13 godina braka ne moze se sakriti nista pa da se nadovezem na one komentare tipa trebala si ti to napravit sa nekim al bi se saznalo
Evo da i ja napišem svoju priču. U početku smo šutjeli (ja sam tako htjela) ali sada smo počeli pričati. Nije da trubim naa sve strane ali ako tko pita...Nisam u početku htjela reči ni mami ali MM je rekao svojoj pa ona mojoj i tako je počelo. Sada su svi uz nas, podržavaju nas i nekako mi je lakše. Imam prijateljicu koja je prošle godine rodila IVF blizance tako da s njom mogu najviše pričati. Ona me razumije potpuno. Naime prošla je 5 AIH i 3 IVF-a. Treći IVF uspješan. Najlakše mi je izjadati se vama. Pošto sam ja nedavno odradila drugi AIH sada je saznala i većina ljudi na poslu s obzirom na to da sam uzela bolovanje. I kakvog li iznenađenja. Šef za kojeg sam mislilssa da je totalni idiot sada je bio pun razumijevanja i kao sve mu je jasno jer je eto relativno upoznat stim. Njegovi kumovi su 7 puta išli na IVF pa eto zna o čemu se radi. Najteže mi je mami dojaviti negativnu ß jer se rastuži više nego ja, a kao ide mene tješiti
Mi nismo drugima pričali o tome. Čak sam svojoj vlastitoj mami rekla tek pred par mjeseci, kad sam bila u jednoj stvarno lošoj fazi. Rekla je da je mislila da ne želimo djecu, a to sam zapravo i htjela. Pretpostavljam da su neki ljudi nagađali, ali mi im nismo ništa rekli. I sad mislim da je to bilo najbolje, mislim da bi izludila da me netko godinama zapitkuje o tome jesmo li napokon uspjeli. :/
Na samom početku ,kada su počeli zapitkivati kada će biti kaj novoga,u pitanju kikića,roditeljima i nama dragim ljudima ,rekli smo da radimo na tome ali da nam baš i ne ide.Zabadalima i slićnima ,rekli da imamo još vremena...Da ne govorim da su nam popili živce ispitivanjima
Kada smo krenuli sa mpo,nismo željeli nikome previše o tome prićati ,bližnjima da se ne brinu a i da me ne ispitkuju svaki dan kako se sve to razvija ...lakše mi je sve odraditi ovako bez presinga ...
Naj teže su me pogađali komentari i zaključci ljudi koji o tome ne znaju ama baš ništa ,i djecu su naj češće dobili iz prvog pokušaja(karikiram)...mišljenja su iznošena onako iz naslova u novinam i ne znajući da sam i ja jedna od brojnih parova koji traže svog
I da, nakon 6 god.,nitko više ne ispituje ,valjda su svatili da je to intimna stvar...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom