Pozdrav svima,
dugo već pratim ovaj forum, radujem se kod svakog uspjeha, tugujem kod neuspjeha... i evo me među vas.
MM je 35 god. meni 33, u braku 5, pokušaji, pokušaji, pretrage, brisevi, spermiogrami... sve vam je poznato i predobro, sada čekamo prvu inseminaciju..
Kroz cijelo ovo vrijeme naš stav je da ništa u vezi "našeg slučaja" ne tajimo, ne skrivamo.. Uži članovi obitelji detaljno su upoznati sa svime, daju nam podršku, bodre, i oboma nam to puno znači.
Načelno, ne vičemo na sav glas da imamo problema sa plodnošću, ali isto tako, a znam da je to često slučaj, niti to skrivamo kao zmija noge..
Meni je to nešto što nipošto nije sramotno, a mi nismo neki NEljudi, ili MANJeljudi, ili ČUDNIljudi zato jer (još) nemamo djecu.
Moje je mišljenje, da što otvorenije govorim o tome, manje su glasine oko mene (koje me btw. ne opterećuju), ali ljudi kao ljudi, kada nema "materijala" odmah ga pronađu..
Kada me netko pita " što čekate? ", a takvih pitanja sam se načula u ovih pet godina, ja otvoreno kažem; Čekamo svoj trenutak.
Ne moram naglašavati da zlobnici odmah zašute..
Zanima me Vaš stav, jer sam često bila suočena s optužbama (nekih) da je to nešto preintimno i kako mogu tako otvoreno govoriti o tome?
Naglašavam, da ni ja baš ne dođem na gradski trg, pa obznanjujem svoje termine ovulacije, svoju bazalnu temperaturu.. ali meni bliska okolina je sa svime upoznata..
Isto tako shvaćam i one koji šute, taje...
Samo mi se čini da su oni nekako "više shvaćeni", jer su "jadni ipak u nezavidnoj situaciji i nije ni čudo, čim šute to znači da je to tako bolno, pa ih nitko ništa i ne pita itd. itd."...
Što vi mislite, i kako se nosite sa spomenutim?