Ja otvoreno svima kazem sto je (naravno ako me pitaju).
Manje vishe sva rodbina i prijatelji znaju kroz sto prolazimo i znaju za nashe padove.
Nevidim razlog zasto da sutim (opet kazem ako me se pita), nije me sramota reci to je bolest kao i svaka druga. Ako mi nije neugodno reci znate sto imam gripu onda me nebi trebalo ni ovoga biti neugodno.
Ako ce me netko gledati drugacije radi toga neka gleda ja cu opet dici nos i biti sretnija od tog primitivca.
Dok sam sutila osjecala sam se onak da sam potistena kao kad te nesto muci a nemozes s nikim razgovarat o tome. Od kad sam počela otvoreno pricati o tome lakse mi je osjećam da sam se "istresla"
Naravno bilo je i onih priča "ma sačekajte ..odite na more..opustite se.." ali i to smo u startu rijeshili odmah kazemo da imamo doktora koji je tu da nam kaze sto da radimo te da smo htjeli slusati "babske priče" trazili bi ih za savjet
To mi je jednostavnije i bezbolnije nego ono da me susrecu na ulici i pitaju pa sta cekate ..kad ce beba itd. to me je doslovce ubijalo u pojam .. sada svi sute i nitko nista ne pita
Iz toga sam izvukla i puno pozitivnih stvari npr. kad sam frendici rekla da moram hormone radit u roku 15 min. mi je nasla "stele" u bolnici da nemoram na nista čekati. Ovo je glup primjer ali kad se takvih "sitnih glupih " primjera skupi .. nakupi se dosta