Citiraj Betty prvotno napisa
Da ne quotam bezveze one koji su mene ispravljali jer cemo se samo vrtiti u krug , pitam se samo ( iskreno pitam bez provokacija ikakvih ) kakve bi reakcije bile da njihov sin ili cerka ( nebitan uzrast ) dodje kuci sa jointom kuci a kakve da dodje sa cigaretom u ustima :? Ja mislim da bih ja ipak zesce reagovala da dodje sa jointom , ali to je samo moje misljenje. Iz nekih postova ovdje sam shvatila da je ipak bolje pusiti marihuanu nego cigarete i da trudnica u stvari treba biti sretna sto joj muz pusi marihuanu jer bi mnogo vece posljedice bile da je nikotinski ovisnik . Ja sam imala takvo drustvo gdje je bilo svih vrsta droga . Jednom sam probala , na mene cak nije djelovalo , ali na ostale jeste . A na vecinu djeluje uzasno i vecina njih se pod zabludom da su " normalni , samo malo opusteniji " napusavalo konstantno . Nakon par godina vecina njih je postala , pa moram reci - glupa ..tupa . 50 % ih je preslo na teze droge .
Slazem se da su alkoholizam i cigarete isto veliki problem , ali zbog onoga sto sam ja vidjela , mene je ipak vise strah marihuane nego nikotina , ali bih i alkoholizam stavila u isti rang .
Nikotin ( kao pusacu )mi je ipak manje zlo .
ovo ti na žalost nije istina... :/

a što se ''tupavosti'' tiče...
imam jedan blizak primjer (koji za potrebe ove priče živi u drugoj državi ) osobe koja je kronično bolesna, puši hašiš svaki dan ali u umjerenim količinama baš zbog neugodnih popratnih pojava bolesti, ima i dalje, kao i prije 10ak godina koliko traje taj ritual, nadprosječan i nepromjenjen iq, doslovno je genije u svom poslu koji radi savršeno i koji zahtjeva veliku umnu aktivnost i zapravo sasvim normalno funkcionira...
dakle - to nije pravilo ako osoba zna mjeru.

isto tako znam ljude koji u životu nisu probali ni lakše ni teže droge a koji su otupavili.

mislim da se tu nesmije generalizirati.

što se tiče odgoja i droge:
u svojoj obitelji na žalost imam primjer ovisnika koji je prije nego što je uopće došao do jointa došao do heroina i koke. rastao je u strogoj obitelji, bio je vrhunski sportaš, odličan učenik i po količini znanja puno ispred svojih vršnjaka. u pauzama između treninga i škole volio je čitati kanta (u osnovnoj školi!), knjige o psihologiji i sakupljati minerale.
nakon treninga na šalati sa kojih 14 godina znao bi poskrivečke ostajati sa frendovima na cugi - to je bilo takvo vrijeme, pubertet, tulumi, prvi izlasci koji su njemu bili zabranjeni kako mu se uspjeh slučajno ne bi pokvario. tamo je prvi puta u manjku samopouzdanja zbog gorenavedenih zabrana i odgovornosti koje su mu bile nametnute htio ispasti frajer i prihvatio ponudu - heroin.

drugi primjer je malo lakši sa kojim sam upoznata... dečko iz obitelji intelektualaca, doktora. majka u paničnom strahu da joj sinovi ne skrenu na krivi put također nabavlja stakleno zvono. on čak nema ni slobodu da se valjda do 20te oblači kako bi htio. krizu identiteta ne prolazi onako kako bi trebalo jer mu ona ne dozvoljava. buni se tako da nema mjeru. kasnije proživljava sve što su njegovi vršnjaci doživjeli puno prije... sa svojih cca 24 godine nema mjere u alkoholu, a ni u pušenju trave - ako nešto radi mora biti ''apsolutna faca'', pa pretjeruje. čak da bi bio faca ulazi u preprodaju lakših droga. srećom, izvlači se iz preprodaje.
i dan danas pretjeruje u svemu. da ne spominjem da je bježao od doma i sl.

sličnih priča znam još gomilu.

svaki pokušaj izoliranja djeteta rezultira nekim oblikom inata. a sad koliko će taj inat daleko otići ovisi.
odgojiti izgrađeno dijete koje će se dovoljno cijeniti da se ne uništi (pod time ne podrazumijevam i pušenje jednog jointa tjedno) imat će dovoljno pameti da se ne uvuče u ovisnički krug.
tako da priče me priče o tome kako ćete vi nastojati da vam dijete ne proba ništa pomalo i plaše. jer njušim na kaj bi to nastojanje moglo ličiti.