Poznam nebrojeno mnogo roditelja koji imaju kćerku i sina i iako je , privodno, to dvoje djece odgajano isto...kasnije u životu se vide oooogromne razlike u odgoju sina i kćeri...npr. moja sveki je mog dečka (svojeg sina, naravno) odgojila kao potpunog fizičkog i emocionalnog invalida???? Gdje je pogriješila???? U bezuvjetno davanoj ljubavi koja nije imala nikakvog smisla???? Kada dođemo do nje dečko joj se obavezno mora požaliti na nekoliko stvari između kojih je i moje kuhanje (a ja zaista kuham stalno). On njoj govori kako je gladan a ručak mu je svako dan spremljen za posao (često ga zaboravi ponijeti iz frižidera)...ja bih se dakle, trebala ujutro ustati (kada sam doma) i poslužiti ga doručkom te mu spremiti ručak u torbu (tako mu je, naime, mama radila).....i tako mi kod nje, a ona "Sine moj, jesi li gladan????" A ja s posla, gladna i izmrcvarena...mene ništa ne pita, nego prvo svoja dva sina, pa ako se mene sjeti onda nekada i pita....Obično naruči pizzu ili poprži krumpir (mislim, pravi ručak :/ )....i onda mama ispadne najbolja...digne se sa stola (ja ga uvijek učim da pospremi za sobom) a mama kaže "nemoj sine, ti si umoran, ostavi to meni"...ja totalno popy tada...ali šutim....uđe u kupaonici i napravi toooliki nered da bi se za njim moglo danima pospremati itd., itd., itd....i nakon toliko situacija se pitam misli li njegova mama što je stvorila od svojega sina za svojeg života i kome je on uopće tako sebičan upotrebljiv??????