Moj meni jedno 6 puta na dan... S obzirom da znamo razgovarati satima telefonski (osim kad puno radimo - on ili ja), pa se raznježimo... pa ujutro, pa navečer u miru kad smo sami, pa kad nam je divno u obiteljskim momentima.... Uglavnom, nije izrečeno umjesto ili sa "pozdravom".

A nekad umjesto tih riječi jednostavno onaj iskričast pogled koji izgovara te riječi nečujno, vjerojatno i to uračunavam pod tih 6. Ti momenti kad veza između nas zasvijetli su nešto presavršeno i ponekad riječi samo kvare, stoga.... vjerojatno mi ne bi smetalo da mi i ne govori. Ne osjećam se voljenijom radi te (pre)kratke verbalizacije, potrebno mi je da osjetim da me poštuje, prihvaća, podržava, VIDI i čuje.

Ja njemu, rjeđe. Radije biram metafore, neke druge riječi, poeziju, usporedbu, priču da mu to kažem. Svaki put kad kažem "volim te" imam osjećaj kao da sam mu rekla istinu o samo jednom malom djelu svojih osjećaja, a ostali su ostali nedorečeni, a i oni su ljubav. I naravno, dajem mu sve komplimente koje i sama čujem.... kad mi je jako lijep, zgodan, šarmantan, kad zrači.... zašto bi šutila o tome kad sve to samo potenciram ako izgovorim..

Kad smo u krizi (a čini mi se da jednom godišnje jesmo), tada je tako teško reći te riječi i tada znače nemjerljivo puno. Kao da ih izvlačiš iz tvrde orahove ljuske, ali pucanje tih ljuski u obliku riječi "volim te" potiče pucanje ljuske i kod drugog oraha.