Mi smo počeli s prilagođavanjem na tetu čuvalicu prošli četvrtak na način da smo se skupa igrali, ponedjeljak smo otišli skupa u šetnju pa sam ih pustila pola sata same, utorak su otišli sami, a jučer sam ih pustila same na 3 sata, šetnja+dolazak doma. Jutros je ona došla, izašli su van, kasnije će se vratiti i ja ću doći kući oko jedan. Svaki put kad bi se ponovo susreli on je bio ok, nije plakao, igrali su se iako se uvijek rasplače kad odlazim. Jutros je plakao jako i duže nego inače. Pretpostavljam da je počeo razumjevati što znači kad ona dođe. Uvijek ga pozdravim, dam mu pusu, ali odem dok on plače. Je li to ok? Čini mi se grozno i jadna sam, ali mislim da se drugačije ne bi mogli rastati, da neće prestati plakati dok ga ne uzmem. Počinjem raditi u ponedjeljak, adaptacija nam je kratka jer je ovo već druga teta s kojom radimo. Sutra sam mislila napraviti sve kao da idem raditi, samo doći kući dva sata ranije nego u ponedjeljak. Je li to u redu plan? Na što da obratim više pažnju? Mogu li još nešto napraviti da to olakšam? Tin je veselo i zadovoljno dijete, druželjubiv je. Ne ide lako kod nekog novog, moji uvijek viču da je previše vezan uz mene, ali kad vidi osobu duže, brzo se zaigra. Ona mu se sviđa, ljubi ju, igraju se, smije joj se i izgleda mi da ju je lijepo prihvatio. U drugu ruku, do ovog tjedna nikad nismo bili razdvojeni duže od 3 sata, a i onda bi bio s tatom. Hoće li sve biti u redu?