Ne stignem baš sve pročitati. Ja sam katolkinja i meni ta žena nije idol-ali to je moj osobni stav...mogu reći da se divim svim ženama koje imaju više djece, prvenstveno svojoj majci...ali koje su najprije majke a ne rađaone.....koje se mogu posvetiti svojoj djeci...ja osobno psihički ni fizički to ne bi mogla..imam jedno djete i skroz sam luda.....sram me je zbog toga ali ja to bar priznam i dok ne budem spremna ne žalim još djece da ih teroriziram svojim umorom i željom za trenutkom sa samom sobom..

Ja sam odgajala svoje mlađe sestre, koliko je bilo lijepo što nas je puno, druženje, ljubav, pogotovo danas kada smo udate..s druge strane ja nisam imala vremena za učenje, spavanje, za sebe, dok one idu na fakultete ja sam svoj upisala kasno uz posao pa još nisam završila.
Naučila sam se odgovornosti i što znači imati djecu...zato se nisam htijela udati do 30g, niti ne želim imati puno djece...htjela sam ostvarirti sebe da poslje ne kvocam djetetu da je ono krivo za moje neuspjehe i ne ostvarene snove..no naravno da nisam uspjela..čovječa sebičnost nema granica...i sva karijera i provodi ne mogu te ispuniti da budeš 100% spreman na dijete i odreći se sebe.....
Moja mama je zbog toga ljuta na mene...njoj je bilo super imati puno djece, ali nama nije.....4 u jednoj sobi..zajednička roba...baš sve si morao djeliti i baš ništa nije bilo samo tvoje...lijepo je ne biti sebičan i djeliti...ali je i lijepo imati nešto samo svoje, svoj kutak, svoju intimu, 5min za sebe, slobodnu aktivnost i izlaske na koje nisi mogao ići jer si morao čuvati sestre i spremati kuću.....ne još se nisam stigla odmoriti od toga...i svaki put kada kuham i radim po kući sve to više mrzim jer imam osjećaj da to radim cijeli svoj život.....odkada znam za sebe uvjek sam bila preodgovorna, nisam znala što znači biti djete i opustiti se......ali mislim da to ovisi i o čovjeku...moje su seke drukčije...

U mojim riječima je puno kontradikcije..i to zato što ništa na svijetu nije crno-bijelo, dobro ili loše, puno toga je dobrog u životu mnogočlane kao i tročlane, obitelji kao i loše.....ja to sada mogu gledati iz perspektive djeteta i majke jednog djeteta...dok ne rodim barem drugo djete ne mogu govoriti je li tada lakše, lijepše ili bolje...ja samo znam da se bojim...bojim se da ne zakinem svoju djecu za pažnju, ljubav i strpljenje...

Bitnije od broja djece je sretno, ispunjeno i samosvjeno djete.

I da divim se onome ko može organizirati veliku familiju, a da ne pogubi živce i ne ostari prije vremena...moja majka se s tim ne slaže, njoj je sve to bilo super..ali ona ne zna kako je nama bilo s njom, (još je i radila) i s nas toliko...meni nije falilo ljubavi, falilo mi je mira i neodgovornosti i da pronađem sebe.

Skidam kapu svim majkama...kaže jedna židovska izreka;da se Bog nije mogao za sve brinuti, pa je stvorio majke..tako nekako