 |
|||
hebate, riba sam s podznakom djevice, kak sam onda ja tek trebala reagirat, ne znam koji znak mi je goriLuna Rocco prvotno napisa
Jarčica će ti pasti u tešku depru.meni su moji lijepo rekli da kad umreš, nema te više. gotovo. točka. kraj.
nemam traume zbog takvog objašnjenja, dapače
tak ću i ja maloj kad pita.
Bemti, da su moji meni tako nastupili, mislim da bih se samoubila s pet godina.
Moji još ne pričaju na tu temu. Ili bar ne pričaju meni. Sjećam se da je baka redovno čitala "Oslobođenje" straga, tj od "mrtvaka" kako su to tetke nazivale
Pročitala sam MM-u neke postove (umirući od smijeha), pa me informisao da se njegov djed žalio onomad "da će umrijeti mlad" (umro je u 89. godini) jer su mu muški preci redom doživljavali 100-tu. :shock:
Ajd', sad bar znam ko će prije "tamo gore"
kod mene je cijela ženska strana familije "u iščekivanju"
i to otkako znam za sebe
mama je prešla sve oblike nevidljivih karcinoma,pa smo prešli na srčani udar potpomognutim infarktom,budući da us se pokazali neučinkoviti u pomoć je pritrčao stres i strah od vožnje na velikim destinacijama praćen hrpom fobija.
Eto, sad čekamo
nana će sad napunit 100g 8) , ali ni riječi o smrti.
Ona uživa gdje i kakao stigne.
Samo nazove(svoju djecu) i kaže:hoću tu i tu, pošaljite mi odmah pare i auto
Bavi se vrtlarstvom, za cvijeće je ekspert(stalno nešto ukršta) a, i pčelarstvo joj ide.
Kad neko spomene smrt, samo kaže: pa svi ćemo mi jednom ići, kad dođe red na nas.
ALI zato su joj kćerke,kriza kriza
Jedino što neka dzna kazat(kad neko mlad umre):šteta što ne idemo redom
Nikad nisam kužila ljude koji od novina pročitaju osmrtnice i crnu kroniku :/
Moja mama zna nabacit nešto na tu temu, ali daleko od toga da je opsjednuta.
Sveki je već drugi slučaj.
Što me ne bi osobito zabrinjavalo, kad mi dijete nakon povratka od nje ne bi svaki put postavljalo pitanja u stilu:
Prvo će umrijet stara baka (prabaka op.a.), onda deda, pa baka... i tko je onda na redu?
Jel te boli kad umreš?
Nekad se ne umire po redu, jel da?
Jesi čula da su pogazili bebu?
Jesi čula koliko je ljudi poginulo?
Jesi čula da je striček ubio svoju ženu i djecu?
...
Na to jednostavno pošizim
Nekad kad je shoping u Trstu bio jako popularan mi bi redovito gledaliprvo bi joj okrenuo stranu gdje stoji tv program i rekao bi joj:"bako, pogledaj ovdje sto ce veceras biti na tv-u", a onda bi okrenuo stranice s osmrtnicama i rekao:"a sad pogledaj tko veceras nece gledati taj tv program"
"tko više neće ići u Trst"
ja se opet vaćam na mog svekra, počivao u miru, on je održavao sve grobove u obitelji, grob svojih roditelja, sestara koje nisu imale djecu, pa nije imao tko brinuti, čak je podigao spomenitk nekom bratu od djeda ili što mu je već bio koji je poginuo još u 1. il 2. srpskom ustanku
a inače jedan crnjak kojeg se ne bi postidio ni Dušan Kovačević
stari je odabrao lijes, ali je umro u bolnici u gradu, a ne u svom mjestu i MM je kupio lijes u gradu i tako su ga odfurali na groblje u njegovom mjestu (stari je sam tamo živio pa MM nije znao da si je stari bezecirao "apartman" on je alergičan na priče o smrti, nije htio nikad starog slušati)
dok su grobari spuštali ploču ispala im je i smrvila lijes
i MM odjuri kod prodavača lijesova u mjestu, svi na groblju čekaju da se sahrana nastavi i tip mu kaže evo ovo je lijes kojeg je Vaš tata rezervirao, naravno najskuplji, i tako se pokojnom Branku ispunila zadnja želja na stvarno bizaran način
za Branka
evo sad plačem, bit ću još gora od mame za 20 godina
Od mog muža prabaka isto tak, samo njoj ta faza traje 40 godina. Ima sina u Južnoj Africi kojeg vidi svako ljeto i zove ju svaku nedjelju i svaki put dok nazove samo priča tko je umro, tko se razbolio i kome krava crkla i onda obavezno veli da ju nebu videl slijedeći put kad dođe jer bude i ona umrla. I tak umira 40 godina pa ništ. Zapravo još uvijek kopa po vrtu sa svojig 87. To su takvi ljudi, nema im pomoći, nije to faza. Sažila si je i haljinu koju bi joj trebali obući dok umre, i onda ju presunčava nasred dvorišta. Baš sam joj zadnji put rekla da joj je haljina već izašla iz mode pa se malo uvrijedila
Znači nije ko moja stara.Onda udri pričat nema ti druge.Lako meni za moju mater ,ali kad ti i prva susida 40g.stara svako jutro uz kavu izrecitira cilu crnu kroniku potkrijepljenu primjerima u stilu "Tako je onaj Mate iisto strada"meni brale dođe preselit se na Lovrinac(i tako mi je blizu).Oni tamo bar šute!
frendova baka je bila skroz suprotno tome, nije dala spomenut smrt
ostala je rano udovica, pokopala nekoliko djece, i frendovog tatu, svog sina, ali o smrti nije htjela govoriti
imali su obiteljsku grobnicu, uz muža su i njeno ime upisali, godinu rođenja i smrti, prve 2 brojke 19..
2000 kad su išli djedu na grob, baka je samo rekla, a jesam vas zeznula, sad morate ovo brisati i pisati novo
umrla je iste godine s 90 i nešto
maria71 nema tu pomoći, ona je takva i bit će samo gora, sad je samo na tebi il da je slušaš, ili da je lijepo zamoliš da te poštedi tih priča
ona vjerovatno na taj način pokušava prevladati strah od smrti
Sad mi je lakše ,kad smo o tome porazgovarali.....i opet sam se
rasplakala jer ima toliko sličnih priča i toliko sličnih senzibiliteta na ovom
forumu, i da nema foruma ne bi se ni upoznali, i....evo na ,opet plačem
bem ti hormone .....
Ja i danas, ako mi Slobodna dođe pod ruku, najprije pogledam osmrtnice, ima li tko poznatKod nas u Dalmaciji svi gledaju osmrtnice. To je prva strana na koju svi prvo otvore Slobodnu.
Ta faza moju babu drži već 20 godina, stalno umire, sad joj je 86 i prilično je zdrava za svoje godine (osim što je malo senilna, ali od toga se ne umire).
znala sam da cemo ubrzo na ovom pdf i o bajlanju, njegovanju i "odgajanju" nasih roditelja...
tako to ide, taman obavis ove malene stizu ti ovi veliki na brigu.
maria
I ja kad se dohvatim Novog Lista
Dok sam radila doma, u Primorju, uvijek bi prvo pogledala da nije tamo koji moj pacijent
maria71
Moji su roditelji stalno opsjednuti mogućnostima da se nešto loše desi, pa to argumentiraju primjerima iz okoline u kojima su čuli (a ne doživjeli)za te primjere.
No, najviše me smetalo kad su mi pokušavali nametnuti moju budućnost koja je jednaka njihovoj... od bolnih nogu, do raka. No, u stotom pokušaju naišla sam na riječi koje su napokon čuli i od tada više to ne rade.
Jako je teško biti puno uz (takve) starce, a ne poprimiti negativan, skeptičan, nepovjerljiv i preplašen duh. Jako sam puno energije i vremena potrošila da ih "ispozitiviram" i nije uspjelo... Ustvari su najpozitivniji kad su bolesni! Znam, aspsurdno zvuči, ali tada ih neka mudrost opali i nevjerojatno su duboki, zanimljivi i zdravog pogleda na stvari. I onda kad ozdrave, sve po starom.
Moja baba od mog rođenja priča samo o smrti,bolesti i nesrećama.Evo tu smo kod mojih na godišnjem,ona želi bit sama pa je sama na najgornjem katu.Mi prekjučer ručamo,ona se spusti,neće da sjedne već onako kruži oko nas i priča koliko je bilo utapanja,prometnih nesreća,ko se razbolio od koje bolesti,ko je otego papke...
prvo je ignoriramo i kimamo glavama,pa lagano živčanimo,na kraju je otac pošiziooooooo i kaže "mama,začepi!!"
ok kad neko malo priča o tome,al kad je to top tema već 25godina..auf
eh,da,provela je sa mnom dobar dio djetinjstva,otkad je mama počela radit i dobrano utjecala na moje stavove,tako da sad-s bolestima koje imam-patim i od raznih fobija i povremene apatije....ja se s tim pokušavam borit misleć da je sve to dio života i da je sve na svoj način pozitivno...ona me pokušala čitavo djetinjstvo uvjerit da je zdravlje i pozitiva ekstreman sport,a patnja najprirodnije stanje...
Ovo potpisujem. Iako nisu naši baš grozni.
Moja mama povremeno priča o smrtima/ bolestima poznatih, i o svom zdravstvenom stanju, posebno kad je pred njom neka dvojba tipa operacija kod privatnika ambulantno ili u bolnici, injekcije ili operacija i slično. Ali nije baš naporna na tu temu.
Jedino što je ona od nas još pred 20 godina zatražila da organiziramo da ne vegetira, tj. ako posenili ko njena tetka koja nije znala ni kako se zove, ili je trefi kap, da "sredimo" da ona umre.
Ako netko za moj ukus suviše priča o bolestima ja mijenjam temu, a ako se ne da kažem da to ne podnosim. Jedna je susjeda prestala sa mnom razgovarati kad sam je zamolila da ne priča o bolestima, jer je meni tada zlo. Ona je obožavala pričati o krvavim detaljima i nisam joj nakon toga bila dobra publika za ništa osim pozdrava u prolazu.
Da mene moja majka, ili baka, ili neka druga bliska osoba tako masira probala bih isto s mijenjanjem teme, pa s molbom da prekine. Ako ne bi pomoglo, lijepo bih pitala, bez svađe "Dobro, da li ti želiš da se ja osjećam loše pored tebe?" ili "A ti baš želiš da ja što rjeđe dolazim?"
I jedan vic za razvedravanje:
Vojska napravila tabor blizu nekog dvorca i sela. Ujutro vojnici pričaju kako su proveli noć.
- Vojnici: Uf, kako su vatrene one služavke u krčmi...
- Kaplari: Dečki, krčmarica je prava ženska!
- Časnici: Grofičine dvorske dame su krasne...
- Najviši časnici: A grofica, mmm...
Ulazi general i kaže: Gospodo! Mogu vas obavijestiti da sam jutros imao urednu stolicu.
To je tako - svakome prema dobi i položaju.
malo sam se stresla kad sam ovo pročitala... sjetila sam se svog zadnjeg sna u kojem su mi ispadali zubi. Kad sam to ujutro ispričala kolegi s posla, on mi je makinalno odgovorio, "saznat ćeš za nečiju smrt koja će te jako pogoditi"
Naravno da sam mu rekla da ne vjeruje mu te stvari...
Bilo je to 19.01.2007.
A joj, šta da kažem. Moja mama uopće ne živi u stvarnosti. Ili priča o davno prošlim vremenima i sjetom za istima ili nabraja tko je umro. Mene to više i ne smeta toliko, ali ovo je ljeto jedno vrijeme čuvala nećakinju (7,5 god) i udavila ju je s istim pričama. Dijete je bilo skroz iztraumatizirano od nje. Užas.
E kad su u Slobodnoj najbolje osmrtnice. Pocet cu ih i ja gledat za koju godinu.Kod nas u Dalmaciji svi gledaju osmrtnice. To je prva strana na koju svi prvo otvore Slobodnu.
Ja od kad znam za sebe čitam osmrtnice, i to vrlo detaljno. Brojim djecu, pokušavam saznati gdje je neko mjesto za koje ne znam. Mislim da ne treba ni pitati od kud mi to.
Moj brat se jednom zatekao tu kad je moja sveki javljala po komšiluku da je umro komšija Žika. Čovek nije mogao da veruje :shock: sa kojim oduševljenjem je ona to objavljivala. Ne znam da li je bila hepi zato što je čovek umro, zato što nije ona, ili zato što je prva saznala! A najviše voli da nagađa od čega je neko umro, i to onim tonom donošenja presude: 'Sigurno rak!!' Po njoj, porodica preminulog uvek iz nekog (ona zna kog) razloga krije uzrok smrti, ali ONA ZNA!!!
Moja mama samo nekad ume da kaže: Daj Bože da posenilim, ništa ne boli, a svaki dan nešto novo.
Moja prabaka je umrla s 94 godine i najbolja fora joj je bila kad je pitala svoju snahu: Ko se bu brinul za mene kad ti umreš?
Da zanimljivo je to kako ti s godinama dolaze nove teme o kojima raspravljaš. Iskreno, malo me strah kad zamislim sebe u tim godinama.
Nekako svaka od nas u svojoj obitelji ima najmanje dvoje-troje osoba koje se i po dvadeset,trideset godina spremaju u grob.Moji baka i deda se od kad znam za sebe pozdravljaju s nama kad odlazimo na more, jer eto kad se vratimo, njih više neće biti među živima.
Svekrva je još pretežito mlada osoba, ali je totalno zaglibila u takav "tužan" život kojim opterećuje sebe, a i sve oko sebe. Njena mama je još živa i nisu baš u dobrim odnosima, pa eto neki dan kaže meni stara bakica: gle, tu na ovoj vješalici u srednjem ormaru mi je odjeća u kojoj me budete zakopali, u ovoj ladici su potkošulja, gaće i štrample (sve još na sebi ima ceduljicu iz dućana), još jedino nije kupila cipele, jer joj se eto niti jedne nisu svidjele da bi u njima mogla pred Boga. Tako da sad još nemre umrjeti jer nema cipele.
Nisam znala jel bi se plakala ili smijala, ali primjetila sam da joj je puno znaćila moja pažnja s kojom sam prihvatila odgovornost oko njenog odjevanja kad umre. Neznam, valjda je to tako kad ostariš. Svi moji pokušaji da temu razgovora kod svih njih okrenem na neku vedriju stranu, uvijek završavaju istim prićama o bolesti, smrti, nesreći ili ogovaranju susjedstva.
moja prijateljica stalno govori o tome tko je umro, poginuo, kome je godišnjica smrti, tko ima kakvu bolest ( neizlječivu naravno) i sl., a ima "samo" 25 godina. najvažnija rubrika koju ne propušta u regionalnim novinama su osmrtnice, sve ih dobro prouči svakog tjedna, a kasnije informira mene
meni to ne smeta, navikla sam ( iako me ni ne interesira previše), a ona je tu naviku pokupila od svoje mame koja radi potpuno isto
moja mama je jedno plasljivo osetljivo pile, velika devojcica koju je jako lako usmeriti u bilo kom pravcu. njena sestra, moja tetka, inace njena mladja sestra je uvek u nekom bojazljivom fazonu " cuti, o tome se ne valja govoriti...", uvek u nekom sapatu i strasno je lako navuce na te neke plasljive dozivljaje sveta i okoline.
To ne bi bilo tako cudno da moja mama nije obrazovana zena koja se nedavno penzionisala i kada ljudi znaju njene "tehnicke karakteristike", kilometrazu i broj pecata u pasosu- svi misle da je rec o nekom zenskom vuku koji grize i otkida. a u stvari cesto mislim da sam ja nju rodila, a ne obrnuto. Kada joj podju suze dok gleda film, uvek upali ono objasnjenje da su okolo kamermani i snimatelji, pecaljketad dugo smrkce i pomirljivo klima glavom.
sa druge strane tata je zmaj, pun energije i on je taj koji je vadi, unosi energiju. nekako mislim da bi se ona vrlo lako ubacila u tu pricu- "umro komsija zika" da nije njega
Moja mama svaki Bozic i Uskrs kad se skupi cijela obitelj ima oprostajni govor, kao u stilu: "Moja svijeca je dogorila ... ja sam svoju misiju ispunila ... sve ste izrasli u sretne ljude i bla bla." Nebude to sad neki ozbiljan govor, ali ona digne času i u to ime to sve ispriča.
A svako malo ju slikamo za sliku na grob.
A rekla je i da ne zeli da placemo na sprovodu vec da ponesemo kazic i pustimo joj Misu Kovaca i pjesmu Budi čovjek dobre volje.
Mi se uvijek sprdamo na tim ručkovima jer nam je smjesna.
kad smo već kod priprema...
"Sine,ti bi sebi trebao kupiti grobno mjesto" :shock: "Nikad ne znaš,kupi ti sebi mjesto,digni si spomenik...................e to je crnjak. Tata si je naravno sve to već kupio,redovno posjećuje a na spomeniku fali još samo "exp date",kako bi rekao moj frend
moja baka nas je htjela poštedjeti velikog troška nakon nje, pa si je dala na grob ugravirati prve dvije znamenke godine njene smrti; a mi ćemo onda kao morati platiti samo ove zadnje dvije
znaci ovak: ta i ta 1930-19
samo nije očekivala da bu prešla i u ovo stoljeće, pa je morala cijeli grob dati prešlajfat
radi u školi
Naravno, morat će nas podkupiti sa nečim boljim od povoljnih kredita, pa vidi kud nas dovede prosvjeta
i ti sine Brute ?
danas mi je bila prva sjednica, veselo ,veselo nek je sve selo
kad smo već kod priprema...
moja baka nas je htjela poštedjeti velikog troška nakon nje, pa si je dala na grob ugravirati prve dvije znamenke godine njene smrti; a mi ćemo onda kao morati platiti samo ove zadnje dvije
znaci ovak: ta i ta 1930-19
samo nije očekivala da bu prešla i u ovo stoljeće, pa je morala cijeli grob dati prešlajfat
Inače, deda i baka su cijeli život, otkad ih pamtim, pod krevetom imali svaki svoju kutiju sa robom za smrt
Meni je to skeri! Grozim se priča o umrlima (što strašnija i bizarnija priča, tim bolje :/ A pretresanje bolesničkih kartona - bolje ne može! Ili likovi koji ne mogu dočekat da ti jave da je netko umro iako ti je taj (umrli) blizak, a taj tko ti javlja baš i nije - ali njih to ne dira, saznali su prije tebe!
Nekima su i odlasci na sprovode način provođenja slobodnog vremena. Ne kužim, pa ne kužim!
A definitivno ne kužim komentare tipa: "Bil je tak lepi sprovod, samo da se nije tak grozno plakala, sve je pokvarila" (toj uplakanoj je,baj d vej, umrla mama, ali hu kers...
Za mene su takve priče teška banalizacija i kič, i zapravo pokazuju kako malo poštujemo umrle i one koji za njima žale. Ali to ne mogu objasnit mnogima oko sebe, uključujući i svoju mamu.
ma ne mogu vjerovat
Stvar je u tome što je i nama često teško pričati o smrti i slušati kako se oni pripremaju za nju. Jer ipak... nekako je teško prihvatiti smrt vlastitih roditelja iako znamo da je neminovna... a mislim da nam roditelji nabace tu temu jer im je bliska, i nije mi čudno da se pripremaju već sa 60. Ako ti je to tolika tlaka, zar neće prestati ako o tome razgovarate na normalan način, ako joj kažeš zašto te to smeta?
Moji meni znaju nekad reći nešto u stilu:"tko će se brinuti za naš grob?" ili " Možda mi je ovo zadnji Božić" i mi to prihvatimo. Uglavnom prebacimo na neku šalu i na kraju se svi zajedno smijemo. Meni je jasno i logično da oni tako i misle. Jedino poludim kad krenu s emocionalnim ucjenama tipa " da, da, sad vam to smeta, al vidjet ćete kad nas više ne bude..." To je toliko moćno i manipulativno!!!!
Da, da....i ti sine Brute ?
danas mi je bila prva sjednica, veselo ,veselo nek je sve selo
Al se nedam natrag, evo iskorištavam produženi porodiljni koliko god mogu...
iki uživaj do kmožeš
s mojom roditejlicom je sve ok ,ponovo je u zlobnoj fazi
Vjerojatno ljudi što su stariji to ih je sve više strah neizbježnog-pa to pretjerano pričanje o smrti, o tome kakav pogreb žele itd im je mali ispušni ventil za ublažavanje straha-pogotovu kad im se kaže "da zašto pričaju gluposti jer nisu toliko stari niti bolesni da ih to uskoro čeka"-onda vjerojatno malo u sebi procvjetaju i utješe se iako će onome koji im je to rekao odglumiti da se kao ljute,a u biti je to ono što očekuju čuti(osim ako nije u pitanju emotiv. ucjena da bi se nabio osj. krivnje i isposlovalo zamišljeno).
potpisujem od riječi do riječi
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom