kako je stigao Tarzan (carski, ali skoro VBAC)
Dakle, kratka rekapitulacija:
1. trudnoća, zadak, IVF beba, porod carskim rezom
Godinu dana nakon poroda još i lletz konizacija, što utječe na čvrstoću grlića maternice
2. trudnoća, isto IVF beba, rizična trudnoća, od 24. tjedna se borim s raznim kontrakcijama i na strogom mirovanju sam
Prognoze za porod – vaginalni:carski 10:90
Ponedjeljak
4:00
Budim se, u pitanju su kontrakcije. Kako s kontrakcijama muku mučim od 24 tjedna, ne pridajem im neku važnost. Međutim, uskoro sam uvjerena da je s ovim kontrakcijama nešto drugačija priča. Počinjem zapisivati kako se pojavljuju i vidim da su na svakih 7 minuta. Budim muža i lagano se spremamo u Petrovu (ne želim doći prerano).
5:30
Stižemo u bolnicu, ulazimo u rađaonicu i oko 6 sati me doktor pregledava. Otvorena sam 4 prsta, cerviks je skroz nestao – nema sumnje, to je to! Kako su mi izgledi za vaginalni porod vrlo mali, a ja bi ipak htjela probati, konzultiramo se što ćemo. Zovemo i mog doktora iz Petrove koji mi je vodio trudnoću, i dogovaramo se da probamo vaginalni, da vidimo kako napreduje porod kroz iduća 2 sata, ali da se spremimo kao za carski. Nakon tih dogovora imam brijanje i klistir i oko 7 ujutro ulazim u boks. MM ulazi samnom.
8:00
Dolazi nova smjena doktora, prvi doktor koji me pregledao prenosi stanje drugoj dvojici. Doktor br. 2 me pregledava, porod napreduje odlično, otvorena sam 6 prstiju. Bebač je visoko, još se nije krenuo spuštati. Trudovi su skroz podnošljivi, pričam s MM-om, on obavlja poslovne razgovore, stavlja mi gazu s vodom na usta. Idući pregled će biti za 2 sata, dr. mi objašnjava da nema smisla nešto pregledavati prije jer se samo povećava rizik od infekcije, a koristi od pregleda su male. Dogovaramo se i oko epiduralne – zbog prijašnjeg carskog mi savjetuju da je ne tražim, jer je bolje da osjetim neke iznenadne bolove koji bi navijestili rapturu maternice. Slažem se s njima, a dok se mi dogovaramo hoćemo li epiduralnu ili ne, dolazi informacija da nema igli za epiduralnu, tako da je stvar s epiduralnom definitivno riješena.
10:00
Idući pregled, otvorena 7 prstiju, ali bebač je i dalje visoko, ne spušta se. Doktor savjetuju prekidanje vodenjaka, da malo ubrzamo stvar. Malo su zabrinuti zbog toga što se beba ne spušta. Buše mi vodenjak, ništa me ne boli. Ali trudovi me iznenađuju jačinom i boli i malo gubim kontrolu. Počinjem vrištati, i treba mi jedno desetak trudova da opet steknem kontrolu nad sobom. Vrištanje stvarno ne pomaže, samo sam gubila snagu. MM me cijelo vrijeme drži za ruku i to mi je nevjerojatno puno značilo. Obilaze me primalje, masiraju leđa, doktor traži da se okrenem malo na lijevi, malo na desni bok, kako bi pomogli bebaču da se počne rotirati i spuštati dolje.
11:30
Pregledaju me ponovo, sad sam skroz otvorena, spremna za porod, ali beba se nije spustila niti za milimetar. I meni i njima je jasno da se nešto mora napraviti. Kažu mi da probam tiskati, možda beba krene. Probavam, svi me hrabre, teško je tiskati kad nema poriva za tim, tiskam i tiskam, ali beba se i dalje ne spušta. Iako se meni čini da su moji trudovi jaki, dogovaramo se za mrvicu dripa, da se pojačaju izlazni trudovi. CTG od malog je cijelo vrijeme dobar, a mene trudovi rasturaju. Potpuno sam smirena, maksimalno koncentrirana na disanje, primalja i MM mi pomažu u disanju. Kako vrijeme odmiče, daju mi kisik a ja sam skroz fokusirana samo na trudove. Ne znam što se dešava oko mene, vidim samo da su sva 3 doktora tamo, nisam baš svjesna što mi govore. Mislim samo kako prodisati trud i kako uskoro moram roditi, na bilo koji način. Okreću me i čujem kako doktor pita jel imam potrebu tiskati. Nemam. Doktor kaže da moramo pokušati tiskati, i eto pokušavam. Ali ništa. Nakon drugog pokušaja ja više nemam snage i kažem im to. Isto im velim da mislim da je vrijeme za carski. Svi se slažu i jure u operacionu salu.
I u 13:40 se rodio moj Fran, od milja zvan Tarzan (ime koje mu je sekica nadjenula) , 3730 g, 54 cm. Pupčana vrpca mu je dva puta bila omotana oko vrata i zbog toga se nije mogao spustiti. Agpar 7/10, s tim da je cijena za kucajeve srca bila 2. Pedijatrica mi je poslije objasnila da je agpar 7 očito posljedica narkoze, a ne fetalne patnje. Iskreno se nadam da je tako. Imala sam par teških trenutaka kad me strašno brinulo jesam li svojom željom za prirodnim porodom naštetila djetetu, ali pedijatrica me uvjerila da je s bebom sve OK.
Na carskom sam izgubila dosta krvi, dobila transfuziju, još se i sad borim s anemijom. Poslije sam pitala doktora u kakvom su mi stanju unutarnji organi, ima li priraslica, kako mu izgledaju jajovodi. Kaže da je prvi carski toliko vrhunski napravljen da se on morao potruditi i oko ovog drugog. I stvarno je: izrezao mi je stari ožiljak (koji je bio vrlo vidljiv jer mi je prošli put rana teško zarastala), tako da se ne vidi da su bila dva carska. Kaže nije našao nikakve priraslice, jajovod slobodni, sve super.
Iako bi se ovaj porod mogao karakterizirati kao težak, meni je ostao u prekrasnom sjećanju. Fascinirana sam snagom koju mi žene imamo i koliko je sam porod zapravo prirodan čin.
Uvjerena sam da bi rodila jako brzo i lako da se bebač mogao spustiti. Doktori su bili divni, između pregleda su stalno navraćali u boks, objašnjavali mi što rade, što se dešava. MM mi je davao snage cijelo vrijeme i niti u jednom trenutku se nisam osjećala napuštenom.
 |
|||
Odgovori s citatom
Roza prvotno napisa
