Imam dojam da se cijeloj ovoj problematici kod nas nije dovoljno ozbiljno pristupilo. Možda to ovisi o novcu kojim država (ne)raspolaže, ali stvarno mislim da nije tako.
Pisat ću redom kako je što u tekstu navedeno o našim iskustvima i svojim razmišljanjima.

- Združivanje tj. povezivanje pravih roditelja i djeteta - često se naglašava da se tu polazi tražeći najbolje roditelje za djecu, a ne obrnuto. Nemam primjedbi na princip, ako se vodi računa uz ostalo i o tome da su najbolji roditelji oni kojima je baš takvo dijete jako poželjno.

- Priprema djeteta:
Ne znam kako su soc. radnici pripremali naše dijete i što su mu rekli. Znam da je počelo s nagovaranjem njegovog brata skrbnika da dopusti posvojenje, a zatim i samog djeteta. Malog su nagovorili i on je bio željan života s novim roditeljima, a onda se desilo da su ljudi kod kojih je došao na vikend odustali. Jasno, bolje da su odustali odmah, nego poslije, ali to je bila dodatna trauma.
Sviđa mi se ova ideja o pripremi životopisa (u originalu je to nazvano knjigom života) prilagođenog dobi djeteta, i mislim da bi to i naši socijalni radnici mogli napraviti, tj. psiholozi u centrima.
Vjerujem da je našem djetetu jako olakšalo odluku o posvojenju i prelazak to što su ga u tome podupirali i soc. radnici, i braća (iako su sigurno imali neke sumnje) i udomitelji.

- Pripremanje obitelji:
Ja ne bih rekla da smo mi kao potencijalni posvojitelji uopće prošli fazu pripremanja obitelji. U tijeku obrade u CZSS dotaknuta su i pitanja što bismo mi napravili kada i ako i raspravljene neke moguće situacije, ali to nije bilo s ciljem da se nas pripremi, nego da nas procijene jesmo li adekvatni za posvojitelje.
Rekli su nam da ne možemo računati s time da su djeca koja idu na posvajanje bez traumi i posve ok bilo zdravstveno bilo po ponašanju. Ali nisu nam rekli, niti uputili gdje bismo mogli saznati, kakve su to traume i što se radi da ih se izliječi, ili nauči živjeti s njima.

Ne znam da li se to sad promijenilo sa školicom za posvojitelje. Ali vidim da se na nju čeka mjesecima, dakle nije dostupna svima tada kada im treba.
I mislim da bi bilo jako dobro da i kod nas CZSS pripreme nekakve realne životne primjere posvojiteljskih obitelji, kakve probleme imaju i kako ih rješavaju, za potencijalne posvojitelje. To je naravno nemoguće samim time što kad posvojenje prođe prestaje bilo kakav kontakt CZSS sa obitelji. Otkud bi oni znali koje smo konkretne poteškoće imali i kako smo se s njima nosili? A to je šteta.

Što se tiče određenog djeteta i poznavanja njegove prošlosti, čak i u ovakvom "dobrom" slučaju kakav je naš gdje se radi o djetetu s prisutnim odraslim članovima obitelji, od kojih se mogu dobiti informacije - mogu samo reći da informacija nikad dosta.
Ovaj dio teksta tu ponavljam jer mislim da je jako važan: "Kad su dijete i obitelj združeni, obitelj zaslužuje znati sve što je moguće o djetetu. Od trenutka kad je dijete došlo pod zaštitu socijalne skrbi, soc. radnici bi trebali sakupljati detalje o djetetovim iskustvima, o prošlosti njegovih bioloških roditelja i braće, i slijedna iskustva s različitim udomiteljskim obiteljima. Djetetova kompletna medicinska povijest treba također biti iznesena na vidjelo - uključujući procjene, dijagnoze i tretmane."
Mi npr. nismo saznali da je dijete rođeno prerano, bilo u inkubatoru i kasnije još jednom kao beba u bolnici od CZSS, a mislim da smo trebali, iako nas to ne bi pokolebalo. A vidjela sam tu na forumu da i vi koje ste dobile malu djecu iz doma niste baš zatrpane informacijama o njihovom stanju, a kamoli dijagnozama i preporukama terapije. A nečija iskustva s udomiteljima navode me na zaključak da CZSS uopće ne vodi računa o toj djeci koliko bi trebao, da ni sam nema informacije koje bi trebao imati.
Ali ako se radi o nečijem oduzimanju roditeljstva to je sve prošlo obradu centra i onda sud. Mislim da bi roditelji posvojitelji morali unaprijed dobiti što više informacija, a kad posvojenje prođe - apsolutno sve s čim centar raspolaže, osim osobnih podataka biološke obitelji.
I recimo nama nisu rekli da dijete (to određeno, koje su poznavali i o kojem su s ljubavi brinuli) ima traume zbog kojih bi bilo dobro da odradi neku terapiju, nego smo to saznali skoro dvije godine kasnije kad smo već čupali kose od muke.

- Prelazak od udomitelja posvojitelju
Naše iskustvo već sam opširno opisala. Da, mi smo imali period privikavanja s vikend posjetima. Vjerujem da je bio potreban, ali s vremenom smo shvatili da to jako rastrzava dijete. A i nas: od ponedjeljka ujutro do petka popodne živimo radni tjedan kao i dotad (ali sa svim mislima, srcem i dušom usmjerenim prema vikendu), u petak sjedamo u auto i odlazimo po dijete, provodimo vikend zajedno kao da smo na praznicima, u nedjelju podvečer ga vraćamo, vozimo se osamljeni natrag u pust stan, koji djeluje još praznije nakon druženja... Za dijete valjda vrijedi to isto, osim što ono ide u školu i ne može si dopusti da s mislima na vikendu "rutinski uči" ko što smo mi možda mogli raditi. I još je imao one sumnje preostale od prethodnog neuspjelog posvojenja... Ne znam. To valjda i nije moglo proći drugačije.
Ovdje spominje trenutak "kad je obitelj spremna zahtjevati dijete". ALi mi smo bili spremni čekati, iako smo pri tome patili, za dobro djeteta. Pokrenuli smo dovršenje posvojenja kad nam se učinilo da produženje tog prelaznog perioda, života škola tamo vikend ovdje, nije dobro za dijete.

- Drugi faktori za razmatranje:
Iz gornjeg razloga nismo čekali da završi školska godina. Tek naknadno smo shvatili da je to bolje iz još jednog razloga, jer je lakše upoznati prijatelje u školi nego preko ljetnog ferja kad se svi raziđu. Možda je zimsko ferje idealno za prelazak: novo polugodište, nova godina, ako pada u dobrom trenutku u odnosu na posvojenje.
O stalnosti nismo vodili dovoljno računa. Raspitala sam se o hrani, ali mali je ionako brljao i iskoristio priliku da prestane jesti što nije htio. Kozmetičke stvari mislim da je imao zajedničke s drugima, a ja sam mu kupovala sve one dječje paste i šampone i vodila ga u dućan da bira.
Njegova osobna imovina bila je žalosno malena i stala je u jednu-dvije torbe. Vidim da su neka djeca iz udomiteljstva došla s još mnogo manje stvari. Većinom je to bila odjeća, koju je poslije prerastao.
Ali donio je iz škole fascikl sa crtežima koje su mu nacrtala djeca iz razreda. Na crteže su se potpisali, neki napisali poruke s dobrim željama, i dopisali adrese i telefone. To je bila stvar koja mu je jako puno značila (i mi smo joj se primjereno divili) i znali smo ga dosta često vidjeti da to prelistava.
Vjerujem da bi za svu djecu veću od beba trebalo pripremiti tako nešto: možda fotografije udomitelja, kuće, ili doma, druge djece iz doma i odgojiteljica, poruke ljubavi i slično. Iz CZSS bi mogli potaknuti udomitelje da to naprave, možda i sami napraviti koju fotku djeteta u staroj sredini. Ili da potaknu udomitelje da kupe neku igračkicu ili slikovnicu djetetu koji tjedan prije nego odlazi.
O potporama i pripremi roditelja da dobiju potpore nemam što reći. Dok nisam ušla u HZMO kad je dijete bilo kod nas nisam ni saznala da će mjesečna lova za posvojiteljski dopust biti 1.600 kn. A kamoli da nas je netko uputio na službu koja će održavati kontakt s nama.

- Život za posvojiteljsku obitelj
Kako je lijepo pročitati "agencija se obvezuje da osigura ili učini izvjesnim da drugi osiguraju usluge za pomoć obitelji da se nosi sa stresom". i "Socijalni radnici također mogu osigurati važnu podršku za roditelje."
Ali, kao što rekoh, oni zatvaraju predmet kad je dijete posvojeno. Idući put će nas vidjeti ako osiromašimo i dođemo tražiti jednokratnu potporu da platimo isključenu struju, ili kad se krenemo razvoditi pa dođemo u Centar na mirenje, ili kad ...
Ja sam od početka govorila da mi fali što nas nitko iz Centra ne prati. Bilo mi je drago u onom smislu da nema nikakve kontrole i da je dijete potpuno prepušteno na odgoj nama. Ipak, mislim da nekoliko posjeta svakih mjesec-dva-tri ne bi učinilo da se osjećamo "kontrolirano" ako bi poslužile da ispričamo što se zbiva, pohvalimo se uspjesima, potražimo savjet za nedoumice, požalimo se oko onog što nas muči - i to i zajedno i svaki nasamo.
"Profesionalna pomoć je prijeko potrebna za zbunjene posvojenike i njihove obitelji" - ah, kako bih voljela da nadležni to konačno shvate i osiguraju takvu pomoć. Ma ne mora biti besplatna, mi ćemo platiti, samo nas uputite čovjeku/instituciji od povjerenja. A ne: opustite se, sve će biti u redu, sve je u redu, ups, nešto ovdje jako ne štima.
"Posvojiteljske obitelji moraju biti spremne tražiti pomoć od zajednice - i suzbiti impuls da same nose teret." Ja prva nerado priznajem da imam probleme. Ali o svojim nedoumicama, strahovima i sumnjama znala sam razgovarati sa članovima obitelji, kolegama, učiteljicom i psihologicom u školi.
Stvar je u tome da oni nisu osposobljeni da pomognu (dobro, od obitelji i ne tražim profesionalnu pomoć) u ovakvoj specifičnoj situaciji. Dijete mi je čak bilo na snimanju glave, i dodatnim testiiranjima, da bi se vratilo s porukom za mene da "ako je tu netko lud" da sam to ja. A nije nitko bio lud, samo istraumatiziran. I dijete, a uskoro i mi.
Čudo je božje da sam uopće i našla ikakvu pomoć, koliko sam puta čula "opusti se, sve je to normalno". I to ja, koja odustajem na prvoj prepreci, koja ne mogu stajati u redu, koja ne volim konfrontacije, koja izbjegavam neugodne situacije. Mjesecima sam pokušavala otkriti što nije dobro i tražila tko bi mi u tome pomogao. (Pune su mi oči suza od bijesa i frustracije samo kad se sjetim.) Što bi bilo da sam odustala? Tako nešto se ne bi smjelo događati.
Naravno da nas nitko nije uputio ni na grupu roditelja posvojitelja za podršku. Ima li toga kod nas? Osim ovakvog foruma, naravno.
Svakako potpisujem "roditelji moraju također rezervirati kvalitetno vrijeme za sebe i svoje druge odnose... trebaju očuvati svoje vlastite interese živima, održati dobar smisao za humor, i pronaći dovoljno osobnog goriva da se nastave suočavati s izazovima".
I ne znam jesam li ikada dovoljno naglasila da to sve ne bi bilo moguće bez ljubavi koju suprug i ja međusobno osjećamo, i našeg upornog truda da održimo dobru komunikacijsu, da ne prešutimo jedno drugom svoje brige i nade, i da radimo na rješavanju problema među nama i oko nas. Ljubav nije dovoljna u teškim situacijama, to smo shvatili još davno.

Cure moje, i dragi tateki, moj komentar je skoro dulji od teksta. Uključila sam se na ovaj forum baš zato da podijelim s vama što sam prošla, i dobro i loše. Da vas potaknem da se odlučite na posvajanje, da vas ohrabrim u čekanju, da vam pomognem svojim iskustvom koliko god mogu, da vas nagovorim da tražite pomoć za sebe i svoju djecu uporno i bez odustajanja.
Da pružim i osjetim potporu, i da se nitko od nas ne osjeća osamljeno i neshvaćeno sa svojim problemima, koliko god oni bili jedinstveni.