Citiraj emily prvotno napisa
bili smo podstanari prve 2,5 godine, i S. se rodio u podstanarstvu
mislim da nam je to bio jedan od pametnijih poteza, i nismo nikad pozalili tih x tisuća kuna koje smo dali za najam i rezije, to je bila placa za slobodu i danas se raznjezim kad gledam fotke, i nekako mi je toplije oko srca kad se provezem tim dijelom grada.
ljudi kod kojih smo stanovali su bili (i jos uvijek jesu) prekrasni (to je sigurno detalj koji puno pridonosi mojim lijepim sjecanjima na podstanarstvo), ostali smo u vezi s njima, i danas se cujemo i tu i tamo ih posjetimo

otisli k familiji radi odluke da pocnemo ozbiljnije stediti za samo svoj prostor. malo se otegnulo, ali nadam se da budemo uskoro konacno i to realizirali
Joj, ovo je naša životna priča. Dani podstanarstva - medeni mjesec u odnosu na današnju svakodnevicu.
Otišli smo iz prekrasnog, povoljnog stana od 125 kvadrata u sobicu 3x3. Ostatak sređujemo polako kako financije kapaju.
Otišli smo rođakinji MM koja se činila medenom, za uzdržavanje. Kako je prije useljenja trebalo srediti infrastrukturu (vodovod, plin, kanalizacija) pošteno smo se istrošili, o adaptaciji da ne govorim. Rekli smo da ne idemo bez ugovora, ali smo na kraju otišli. Kobna pogreška. Ni dan danas (prošle su 2 godine) nemamo ugovor. Kad joj se spomene navedena tema, počinju scene i govor kako je ona svoje uzdržavala 36 godina dok nije dobila ugovor, da se moramo dokazati... Uglavnom, noćna mora jer ne možemo otići zbog kredita i svega ostalog što nas je prikovalo za nju. Inače, da ti problemi ne postoje bilo bi nam bajno jer obožavam ovo mjesto i sve blagodati prirode koje imamo u paketu s kućom. Nedavno smo se dogovorili da više nećemo ulagati u ništa nepokretno. Gdje nam je prije bila pamet?