Moja Lola je tipičan primjer djeteta koje se u narodu naziva "dobrim": u svojih prvih godinu dana imala je možda 20 minuta plakačkog staža, nije imala grčeve, reagirali smo na k, nismo ni čekali ono me, cikila je i spavala i tako ukrug, sa dva mjeseca počela je noću spavati u komadu, jedino zbog čega sam ja bila tužna prvih šest mjeseci njezinog života bilo je njezino odbijanje co-sleepinga .
Uspavljivala bi se na ciki, spustila bih ju u krevetić/na krevet/u kolica, na trosjed, gdje god sam bila ja bila je i ona, nismo joj nametali ni ritam spavanja, mjesto gdje će spavati ni vrijeme u kojem "mora" zaspati.

Iako nije tražila nošenje, ja sam uživala u tome, kud sam išla ja išla je i ona, kada je bila budna nije bilo šanse da išta radim, stan je često izgledao kao da su kroz njega projahali Huni ali nama je bilo najvažnije da je ona sretna i zadovoljna.

Ja smatram da je naš odnos prema njoj uvelike zaslužan za njezinu otvorenost, društvenost, osmijeh koji ne skida s lica i povjerenje koje ima u 99% posto ljudi sa kojima dolazi u kontakt.

Isto tako sam gotovo sto posto sigurna da takva nebi bila da smo ignorirali njezine potrebe, jer puštanje djeteta da plače, učenje spavanja, nenošenje "da se ne navikne na ruke" nije ništa drugo nego ignoriranje malog čovjeka koji neverbalnom komunikacijom pokušava dati do znanja što treba.

Adi, vjerujem da je teško ali cure su dale dobre savjete, oboružaj se strpljenjem i uživaj u svojoj maloj princezi