Citiraj Bubica prvotno napisa
ono sto mene cudi je kako da na poliklinici nisu pokusali dobiti oca i vidjeti kako mogu pomoći poboljša komunikacijui između tvoje kćerke i oca.

Ja kuzim sto ti zelis reci i kako na sve gledas, tvoja kći ima pravo na svoje osjećaje i odluke, ali mi se čini premladom da bi odustajala od odnosa koji su joj važni, mislim da su odrasli odgovorni pomoći joj da komunikaciju poboljša, problem riješi a ne da odustane od svega. Jer to može biti obrazac koji će ponavljati i u odrasloj dobi.
Nisu pokusali nista sa ocem,jer je ona rekla da ne zeli!!
A sa druge strane ni on nije pokazao inicijativu.

Upravo stoga sto razmisljam da ce joj mozda,jednom,ikada,neznamnisamakada nedostajati odnos sa ocem, pokusavam dokuciti da li ja mogu jos nesto napraviti?
A mozda joj i nece nedostajati... :/
No, sve je podlozno promjeni, pa ocekujem da su i njeni osjecaji i odluke u toj kategoriji , tako da ce vrijeme pokazati gdje smo.
Jucer smo bas razgovarali( uz popratnu pojavu puhanja i negodovanja sa njene strane,ali vrlo simpaticnog puf-panta ) i nekako smo dosli do toga da bi mu trebala pruziti sansu.
Kako je razgovor tekao dalje, ona se sve vise ljutila na njega(a pritom mi govoreci da joj uopce nije vazan) i vracala se na staro, jer se krenula prisjecati njegovih postupaka.
Amortizirajuci njene emocije i racionalizirajuci joj sve to, nakon nekog vremena ona meni bubne sljedece: "Ti si mi bas cudna; stalno ga branis i
pricas kao da ti je stalo do njega...i kao da je on dobar covjek..!??"
heh, tu negdje smo jucer stali...