Treba tu razlikovati dvije stvari - jedno je dijagnostika kod logopeda (za to nije prerano) a drugo terapija - to obično uslijedi kasnije...

Zabrinuti roditelj neće učiniti krivo ako dijete u dobi 2,5 ili 3 godine odvede logopedu. Ne zbog djeteta, nego češće ZBOG SEBE. Logoped će dijete pogledati, kroz igru ispitati i roditelju reći svoje mišljenje, kao i uputu što i kako treba doma s djetetom raditi dok ne dođe vrijeme za terapiju, AKO uopće dođe... Ako roditelj dobije uputu da dijete treba širu dijagnostiku i terapiju, znat će da je na vrijeme poduzeo sve što treba. Uputnicu daje pedijatar (ne moramo baš sve platiti iako ima brojnih i dobrih privatnih ustanova za to). Osim toga, pedijatar će također dati i savjet što i kako s djetetom, koju ustanovu odabrati za dijagnostiku itd.

I brojni vrtići imaju logopeda - svaka im čast! Iskoristite tu mogućnost ako je imate. Koliko se sjećam, u našem vrtiću se logoped uključivao u rad grupa od 4. godine na dalje.

Veliki je propust govorne smetnje ostaviti za godinu pred školu (tada su u logopedskim ordinacijama gužve jer djecu treba "srediti" pred polazak u školu, kao da se radi o pokvarenim automobilima). Ako se krene ranije, logoped će s djetetom raditi mirno, neopterećeno i ta će terapija biti kroz igru i zabavu. Ako dijete bude moralo savladavati i školu i logopeda u istoj godini - eto belaja! To je teško, stresno i naporno. Bolje je misliti prije i provjeriti... U velikom broju slučajeva to je puhanje na hladno, ali oni koji to trebaju (moj sin je BIO takvo dijete) u velikoj su prednosti ako se s terapijom krene na vrijeme.

Prošli smo sve navedeno, i ponovo šaljem i našim tetama logopedicama.

Sretno!