U naslovu je pitanje!
 |
|||
|
|
|||
Što ste naučile(i) od svojeg djeteta (djece)?
U naslovu je pitanje!
Naučila sam cijeniti sitnice,svako novo jutro s njim me totalno ispunjava
Naučila sam puno više voljeti i davati sebe
Naučila sam slušati i gledati
Naučila sam biti bolja osoba,zaista
Naučila sam da je svaki trenutak važan i neponovljiv
Naučila sam biti strpljiva
.........
Na neki način sam se podsjetila kako je biti dijete;i gledano tim očima,i najobičnije sitnice,koje bi me prije ostavljale ravnodušnom,sada bi dobile novo značenje.
Također,gledajući svoje klince,još onako dječje nevine i sasvim neiskvarene predrasudama odraslih,brže bih uočavala nepravilnosti na sebi samoj i usput ih,koliko mogu,korigirati.
Vratila sam se u svoje djetinjstvo,no ovaj put kao zrela osoba.
za pocetak sam naucila kako da se otvorim, da budem ja. za mene je to neprocjenjivo iskustvo.
naucila sam da mogu biti jako strpljiva i njezna u situacijama za koje sam mislila da necu biti
Eh da naučila sam i da mogu funkcionirati sa jaako malo sna!
ucim stalno od Anouk
ali najvise me naucila strpljivosti dok je prvih godinu dana bila prakticki nepokretna (gips, ortoze)
lezati na ledjima, prakticki nepomicno godinu dana je sigurno izazov velik ko kuca (i premda ona vjerojatno i nije znala da to treba biti drukcije) i pri tome stalno biti nasmjesen, vedar i dobro raspolozen - meni grintavici taj moj mali stvor je bio i ostao najveci uzor tolerancije na frustraciju
i onda kad se napokon pozeljela dizati na nogice morali smo je sprecavati i 'rusiti' - dodatnih x mjeseci lekcije cekanja i strepnje
motoricki je sada ista kao vrsnjaci, mozda mrvicu naprednija jer zurno nadoknadjuje i svim fizickim aktivnostima pristupa(mo) puno pozornije, no cekati na ispunjenje neke potrebe jos uvijek zna puno bolje nego ja - predivna mi je tako malo a u okicama vidis da ima 'povucenu vertikalu' - zen dijete
moj veliki ucitelj !
Ja sam naučila da se baš ne snalazim u stresnim situacijama i brzo gubim živce što me jako žalosti. Ipak svaki dan radim na sebi sve više i više i cvatem kad vidim da je Vedran stvarno sretna beba i da je trud bio vrijedan rezultata. Naučila sam što znači bezuvjetna ljubav.
Imam osjećaj da su me djeca preodgojila jer otkad ih imam sasvim drugačije gledam na svijet,ljude,probleme,krupne i sitne stvari.Gledajući njih shvatila sam koliko se mi ljudi s godinama pretvaramo i nešto izopačeno i izobličeno sa totalno krivim pogledima na život.Izgubimo ono najprirodnije,najiskrenije u sebi.Oni su me potakli da budem bolja u svakom pogledu.
Ali naučili su me i da ljudska vrsta može funkcionirati i bez spavanja i odmora.Isto tako i da su živci jako vrijedna stvarčica koju treba njegovati i čuvati.Dok postoje
ja sam đak prvoškolac sa teškom torbom na ramenima. katkada mi se čini da je veća i teža od mene, te da će me negdje prevagnuti i srušiti na leđa...onda kada je otvorim, ne bih li je ispraznila, iz nje iskoči cijeli šareni svijet ljubavi toliko iskrene, nesebične, krojene finom svilenom niti...iskoči osmijeh mog dječaka, šum valova u moru plavih očiju i pjesma...svaki dan postaje pjesma...kako prolazi, kako vrijeme vrti kazaljkama, pjesma promjeni notu, skoči iz dura u mol, pa se vrati da zaklapče svojim cipelicama prepunim smijeha...
još učim...da će torba postajati sve teža kako budemo preskakali razrede života, kako budemo odrastali zajedno, moj mali miš i ja...
i na satu matematike, kada budemo zbrajali i oduzimali naše misli, naša srca, naše riječi, znam da nema tog razlomka koji će ostati sam na stranici neriješiv...
ako sam ikada bila hrabra, sada bivam još hrabrija i jača...
ako sam zbunjena, bez srama tražim odgovor...
učim da nema krivog i pravog puta nego samo onaj kojim me vodi srce...kojim god da putem krenemo uvijek je nepoznat i dug...
u toj školi nema ocjena, nema petica, ni jedinica...postoje samo riiječi nikada ne izrečene..ili one napisane...ili one u notnom papiru...
ako padnem na ispitu reći će mi njegove oči...ako položim kao najbolja u generaciji tada će govoriti i oči i usne...
vjerom koja se iz njih zrcali, kutevima u kojima se sakrio smijeh...
Učim o SREĆI!
Sreći kao prirodnom, najprirodnijem stanju ljudskog duha.
A za mene je ta škola od neprocjenjive važnosti...
I o SLOBODI :D !
Kako je rekao Voltaire:"Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima..."
A meni je itekako potrebno stalno iznova se toga prisjećati...
Jer su me prije odgajali za Nesreću i Neslobodu, kao jedine opcije
Tako da je moj mali miš moj Veliki Preodgajatelj
I jako sam zahvalna Stvoritelju na tome
Naš Luka je našem životu dao smisao.
On svojom malom ručicom miče najveći oblak i donosi sunce.
On svojim najljepšim okicama osvjetljava naš put.
On svojim osmjehom čini da naša srce i dalje samo rastu i rastu.
Čistoća njegove ljubavi naša je hrana.
On nas uči da kroz njega promatramo svijet.
njeno pitanje "što je to" za svaku šaru na stolnjaku, gumbić na daljinskom, list na drvetu, kapljicu kiše, mjesec, mrava na put...me promjenilo u smislu da život promatram bar nakratko njenim očima, i to me očarava...
A ta ljubav koju sam upoznala me promjenila najviše i izvukla sve najbolje iz mene...
ona me uci kako zivjeti sada, ne u proslosti ili buducnosti - nego sada, uz nju osjecam punocu zivota, kao da je neki tajni i skupocjen zacin srece-kristalna kocka vedrine...
strpljenje i uzivanje punim srcem i u najmanjim sitnicama
Naučilo me da se život zaista sastoji od sitnica koje život znače
Naučila sam se biti strpljivija i prilagodljivija.
Mnogo više voditi računa o društvenim nepravdama - iako sam i priije bila osjetljiva po tom pitanju.
Naučila sam da nikad nije dosta učiti, i kad vjerujem da sam napravila dobar posao sa sobom, da se ne smijem umisliti.
I naučila sam da mi može biti dobro kad je drukčije nego sam si zamislila.
I da mi neće kruna s glave spasti ako ne bude po mom.
I kakav je to osjećaj kad sam sretna bez ostatka.
Ponovno otkrivati svijet promatrajući ga kroz dječje oči.
Ovo što flower kaže: s njim živim sada.
Ja sam inače osoba koja tumba stalno-što po osjećajima, što po njihovom uzroku i mogućim posljedicama, analiza mi je drugo ime
Uz njega sam manje opterećena, prepuštam se s nevjerojatnom lakoćom zadovoljstvima ko što je smijanje, pjevanje, skakanje...Lako ti je pivat kad je njemu to lipo, ne čekaš kritiku, nego zauzvrat dobivaš vreću smijeha i sreće. A šta je životno ispunjenje, nego taj sjaj u okicama
Ajme, ovo je nešto najljepše što sam ikad pročitala...petarpan prvotno napisa
Da,predivno.
Nisam još sasvim naučila, ali pokušavam - da ne svhvaćam sebe preozbiljno.
pokazao mi je kako je to kada je srce puno
i da ne bjesnim radi gluposti
biti mama
uz puno, puno stvari koje ste već nabrojale
vratila me meni
vida moje rane
i svakim danom me cini boljim covjekom
Trudnoća mi je pokazala da je kreativnost (stvaralaštvo) bit ženske prirode.
Dijete me uči kako prevladati ego...
Naučio me što je to bezuvjetna ljubav; mislim da mi je to definitivno najveća i najdraža lekcija ikad
Otvoriti se sebi i drugima.
evo još jedna crtica o učenju iz današnjeg dana.
popodne, kada se nebo sastavilo sa zemljom i kiša ulicama priredila jedno generalno čišćenje, Luka me doveo do balkonskih vrata i prstićem mi pokazao da gledam...
kiša kao kiša, moj je prva pomisao, no on se nije dao maknuti...i onda smo gledali čudesnu majku prirodu...prvi puta sam zaista otvorila oči i vidjela kako još tamo gore među oblacima vjetar zavrti jednu piruetu i povede u svoje kolo kišu...grane u ritmu mašu svojim rukama, kako vjetar mijenja smjer...
dojmio me se pogled sa prozora kroz oči moga djeteta i podsjetilo me da stanem i sjetim se kako su takve nekada bile rane proljetne kiše..a ja sam voljela proljeće...i onda sam ispričala Luki kako postoji jedno godišnje doba koje više nije isto i tako se rijetko pojavljuje...i kako sam sretna što sam bila ovdje da ga vidim, da ga doživim i dišem... i poželjela sam mu da i on barem jednom ima svoje proljeće..ako se ono više ikada vrati, onakvo kakvo ga znamo iz udžbenika i parkova...
"mama, zaustavi na tren ovaj kolosalni svijet i diši pored mene ovu kišu. promotri svoju ulicu kroz oko djeteta...blagoslovit će te jednim čudesnim trenutkom koji ćeš u sebi nositi zauvijek"
Ja samo moram primjetiti da su ovdje prisutne nevjerojatne sposobnosti prenašanja osjećaja u još nevjerojatnije riječi, stihove, priče...Ja sam duboko inpresionirana!
Što ljubav čini....prekrasno!!!!!
Znala sam, znala sam! :D Znala sam da će vas djeca učiniti pjesnicima.... zato sam i otvorila ovaj topic bez svojeg komentara u prvom postu... htjela sam čitati sebe putem vas i od srca vam hvala što ste mi to dale!
Petarpan
Oni su moj pokretač kad mislim da će sve stati.Oni su me naučili da smijati se i plakati upravo to i znači ,iskreno i bez uvijanja.Oni su moja inspiracija za stoi dvije pjesme u mojim bilježnicama,koje ljubomorno čuvam samo za njih.
Toliko prekrasnih stvari ste rekle da sam se raznježila.
Naučile su me bezgraničnoj ljubavi i pokretači su našeg života, velika radost i sreća.
da je svijet ljepši i da su ljudi bolji nego šta ja to mislim... Moja djeca u svemu vide dobro, a ja sam zaboravila kako isto to vidjeti. Oni su me ponovno naučili...
a tek o ljubavi...
petarpan
Ono što učim iz dana u dan od svojih bubica neizrecivo je.
Možda ovako...
Kada sam rodila Šimuna, kao da sam se ja ponovno rodila. Postala sam konačno sretna! Sada slušam, promatram, srpljiva sam i naučila sam voljeti bezuvjetnom ljubavlju. Život mi je dobio smisao. Cure
"biti ovdje i sada" prvi put je postala realnost a ne samo riječi...
ne biti sama sebi najvažnija osoba na svijetu
što je to Majčinstvo, koji je to univerzalni princip Majke - sad ga vidim svud oko mene
dragocjenost svakog novog trenutka, svaki je prilika da se nauči nešto novo
toliko sam toga naučila u samo 5 mjeseci....jedva čekam ostatak
kako je ovo divno čitati
Upravo čitam knjigu "Što nas uče djeca" Piera Ferruccija.
Ovaj odlomak vam moram prenjeti:
"Prije nego što sam imao djecu, promatrao sam roditelje s osjećajem nadmoćnosti. Izgledali su mi patetični i nespretni. Jak u svojim psihološkim spoznajama, primjećivao sam njihove pogreške, u sebi sam ih kritizirao i dijelio brojne savjete. Bio sam uvjeren da bih ja to mogao učiniti bolje. Sada, kada imam dvoje djece, puno sam skromniji. Sve su se moje teorije srušile kao kule od karata. Izgubio sam svaku sigurnost. Više puta sam udario nosom u prašinu."
Ko da sam ja to napisala, osim što nemam dvoje djece nego jedno.
to sam citala tu knjizicu u trudnoci i vec tada sam skuzila da me luka - iz trbuha - uci...
a sada... :shock:
zivjeti u trenutku - najvise...
prioritetima...
slobodi...
ciklusima i ritmu...
kreativnosti...
percepciji...
(ne)verbalnoj komunikaciji...
sreci... :D
i sve to na ne visem nego - dubljem nivou...
spirala zivota se definitivno odmotava po svojoj mudroj putanji...
a on mi je zivi podsjetnik i suputnik...
Naučila sam:
- da je palenta jestiva (stvar je u prilogu
- da se opekline trećeg stupnja dobro zaliju vodom, a tek onda trči na hitnu
- da savršenstvo možeš mrziti u 5 ujutro nakon 3 sata uspavljivanja
- da se majice uskih ovratnika najlakše oblače preko sredine glave
- da su šiške i kratka kosa strašno praktične
- da učestalo vrištanje ne oštećuje sluh
- da sobom uvijek ponesem nešto za jelo i maramice
- da u svijetu ima više zlih ljudi nego što sam mislila
- da ne očekujem previše od ikoga veličine hobita
- da se može živjeti s kroničnim nedostatkom sna
- da se lako naviknuti na dugotrajnu bol u križima
- da poljubac liječi većinu udaraca
- da zle vještice koje mrze plavokose princeze mogu biti fascinantnije od istih
- da je omekšivač za rublje potpuno beskoristan
- da su vlažne maramice uglavnom beskorisne, ali beskrajno zabavne
- da se s 15 kg viška, strijama i celulitom i dalje moguće osjećati lijepom
... i još puno krasnih stvari, ali neću vas njima sada opterećivati
od ilone sam naučila da, ak ti netko ide na živce, sam ga počneš štipat što jače možeš i taj se bome pokupi
argenta , X
Biti u sadasnjem trenutku bilo je tesko dok Shiva nije dosao. Gledajuci njega iznova postajem svesna da sva radost, svo uzivanje postoji samo u sadasnjem trenutku..
Naucio me je
Da verujem Majci Prirodi..
Da verujem svojoj intuiciji…
Da biti otvoren ne znaci neminovno I biti povredjen…
Da ne uzimam u obzir sta mi ego govori…
Da dajem I primam bezuslovnu ljubav….
Da je smeh bozanstven..
…
argenta i shakti,
naucila sam da se dijeci nesmije obecavati ako nisi siguran da ces ispuniti obecano
Biti malo manji cinik nego prije
Manje planirati, vise uzivati
Ne zivcirati se oko stvari koje ne mozes promjeniti
Zvucati kao slogan s Oprah showa (bljaaaaaak)
I plakati za svaku sitnicu od srece ili tuge.
Za svaku mrlju na kauču ili zidu reći "pa to je samo kauč / zid"... Naučila sam da mi ništa na svijetu nije važnije od Filipovog sretnog osmijeha...
....da sam jaaaaakooooo tolerantna osoba
i cijeniti onih najslađih pet minuta ekstra spavanja
potpisujem
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom