I to traje već desetak dana.
Bolestan nije,zubići nisu...
Jedino što se promijenilo u tom vremenu je moja želja da ga dojim xy puta po noći.
Sad sam u četvrtom mjesecu trudnoće i stvarno nemam snage za minimalno desetak nacicavanja po noći.Dakle,pala je samo moja odluka da ću probati to barem smanjiti,do realizacije nije došlo jer sam ja već na prvi pokušaj da mu ne dam i na njegovo plakanje naravno popustila.
Navečer ide spavati oko 10,odspava do 12,max 1 i onda krećemo.
Buđenje,nacicavanje pa plač,ali onaj neutješni,jecanje,bacanje i histeriziranje,sve u polusnu.
Smiri se nakon 15-20 min.,zaspe i za 10 min. opet ista priča.
Ujutro kad se definitivno dignemo,oko 6, pola 7 ,dalje nastavlja dan najnormalnije kao i do sad.Sretan,veseo,razigran.
Jeli moguće da osjeti moju "odbojnost" prema beskonačnom noćnom nacicavanju?
Jeli se možda stvarno smanjila količina mlijeka zbog trudnoće pa se ljuti?
Ili je samo faza?
Ima li itko slično iskustvo?
Ja bi samo malo spavala.