Amra, dobrodošlica ti!
Evo kod nas je ovako: s prvim smo duplićima bili podstanari u klasičnom dvosobnom stanu od 42 kvadrata i tako 5 godina. Preživjeli smo, uglavnom zahvaljujući obližnjem parku i dobroj volji.
Spavali smo prve 2 godine svi u jednoj velikoj sobi-dnevnom, a kasnije smo mi prešli u malu, a njima prepustili carstvo.

Al zato se Bog proslavio u ovoj trudnoći! Odmah je providio da mogu dobiti kredit (čim sam zatrudnila išla sam brzo na bolovanje, a mm nije bio kreditno sposoban tada pa sam imala mjesec-dva dana za naći i kupiti stan) i kupili smo stan od 112 kvadrata, s balkonom od 10m, 3 sobe, verandom i malo vrta ispred - koje smo zadnje dane pretvorili u igralište. Suuuper! Tako da sad klinci imaju svaka generacija svoju sobu i dosta prostora. To me spašava i svima bih preporučila.
Jedino što me ljuti, ali tu ne spada, jest činjenica da se nerođena djeca ne priznaju što se tiče poreza. Naime, mi smo i kupovali veliki stan radi toga što smo znali da stiže još dvoje djece, ali za poreznu upravu mi smo četveročlana obitelj jer u trenu potpisivanja kupoprodajnog ugovora toliko nas je i bilo. Mislim, no comment - pa nismo jedini koji kupuju veći stan zbog trbuha!! Pisali smo i žalbu, ali su riješili po svom. Dakle, prvo roditi, pa se seliti. Idiotarija, ali eto.

Sretno vam!