Što misliš?NanoiBeba prvotno napisa
Čula sam dio dječjeg razgovora u garderobi dok sam maloj oblačila šlapice, nisam mogla vjerovati.
 |
|||
|
|
|||
Što misliš?
Čula sam dio dječjeg razgovora u garderobi dok sam maloj oblačila šlapice, nisam mogla vjerovati.
sanja, cini mi se tocno to sto kazes za razlike austrije i hrvatske, odnosno zemlje ustaljenog visokog zivotnog standarda i tranzicijskog drustva.
ja sam u rovinju isto primjetila da djeca komentiraju tenisice i cipele mm-a kao adidas ili geox. dakle ne lijepe sandale, nego ooo geox.
mislim ina ima 7 i pol godina i vizualno su joj poznati logo h&m, benetton, esprit i slicno jer sad vec cesce ide sa mnom kad joj kupujemo odjecu, ali ona odjecu, igracke i slicno uopce ne percipira na nacin brenda, odnosno toga da li je nesto vise ili manje "vrijedno" zato sto je odredena marka.
Sanja, kužimo se...
uf , teška mi se pitanja motaju po glavi....možda previše preispitujem svoje postupke ,a i tuđe
ja znam kaj je meni bolje, a sad pojma nemam kaj djeca misle.Što misliš?
Čula sam dio dječjeg razgovora u garderobi dok sam maloj oblačila šlapice, nisam mogla vjerovati.
Ja mislim da moji ne znaju niti šta je Benetton niti šta je H&M. Al mogu ti zamisliti facu, jer sam ja tako bila zabezeknuta kada sam taj jedini put čula tak nešto u vrtiću.
naravno da djeca nisu ono sto cuju i vide doma
svijet bi ostao na mjestu bez drugih kombinacija
sjetila sam se sad nedavnog ljetnog druzenja, nekoliko puta smo bili u posjeti kod jednog djeteta koje jaako skromno zivi. ne da ne kupuju sokove ili slatkise nego mali nikad nije kupio nijedan strip, ima mislim par djecjih knjiga doma, u kupaoni stoje k+ zubna pasta, nn sampon od litre i nivea od pola kila.
ivar je bio gladan, u frizideru nije bilo nikakvih namaza, nista sto on voli. i opet nije pomislio da je taj mali siromasan niti je vidio sve te detalje koje sam ja vidjela.
pomislio je valjda da mu mama nije bila taj dan u butizi.
ja mu nisam nicim dala do znanja da su ti ljudi jako siromasni, bi li vi ucinili isto? ni kasnije doma, ni sljedeci put doma. mislim se da bi ga takvom informacijom samo uznemirila (jer mu je takva faza) a da bi i ljude nekim svojim zapazanjem jos doveo pred njihovim djetetom u neugodnu situaciju. a mozda je i sam skuzio sve pa nije pitao nista. a ja ga nisam htjela provjeravati da ne pridam time tome paznju. eto, zapetljala se ja a prica jednostavna
i podsjetilo me to tamo koliko stvari imam oko sebe, a nepotrebnih skroz. i koliko trosim na gluposti koje bi mogla i zaobici.
ja mislim da si dobro napravila, a i Ivar je inteligentan i vjerujem da je i on shvatio
ponekad bismo se svi mi (ili bar većina) trebali podsjetiti na tako nešto...
ivarica, mislim da si dobro napravila.
+ siromastvo i bogatstvo postoji samo u relaciji s "drukcijim". kada bi svi oko tog djecaka imali/nemali slicno, onda on ne bi bio ni siromasan ni bogat. nego bi imao "dovoljno". nadam se da kuzite sto hocu reci.
kad covjek procita ili pogleda doku o djeci u africi , kao npr. zadnje sto sam citala u njemackom geu o dijeci u mislim kongu, o majci 8 djece koja kad vise nije bilo bas nicega za jesti, cetvoro djece ostavlja sa sobom, a ostalih 4 tjera iz kuce na ulicu, medu ostalu djecu koja vec na ulici zive.. i onda price jednog od te djece - 9-godisnja curica o njenih 2 godine na cesti pune ocaja, bijede, silovanja... koju je ispricala jednoj od voditeljica humanitarnog prihvatilista koji pokusavaju pruziti dom djeci s ulice i pokusati im koliko je to moguce izljeciti modrice na dusi.
u poredenju s njom svi mi u europi koji imamo i najmanji krov na glavi, bilo sto za jesti i mamu i tatu smo nezamislivo bogati.
u tom smislu bih ja djetetu ukazivala na siromastvo u situaciji koju je opisivala ivarica samo kada bi ona pocela razgovor o toj temi.
prvo:
zato sto automatski kao najvazniji kriterij opisa osobe uspostavljas siromasan / nesiromasan, a ne napr. simpatican, otvoren, sramezljiv, rjecit...ili slicno
ako kod drugih ljudi najprije primjetis bogatstvo i sebe usporedujes na svoju stetu, to bi mogao biti znak da podsvjesno upravo to postavljas kao najvazniji kriterij "vrednovanja" ljudi, bez obzira sto verbalno tvrdis suprotno.
drugo:
zato sto mislim da djeca najvise "uce" socijalnom i drustvenom zivotu kroz nase ponasanje i svijesne i nesvjesne reakcije. puno vise nego kroz to sto im "kontrolirano" pricamo.
kada djetetu ne kupite 10. igračku istog tipa npr Barbiku i opravdavate to da mama nema novaca, zapravo dajete krivi info jer:
- da imate sav novac ovog svijeta, nakon koje Barbike bi rekli dosta, da li bi rekli i zašto? Zato što smatrate da djetetu to ne treba
- da djetetu je potreban lijek za spašavanje života, prevrnuli bi svijet da nađate potrebna fin. sredstva - jer je to djetetu stvarno potrebno.
Ističući u 1. plan imanje/ne imanje novaca, stvarima dajemo pretjeranu materijalnu vrijednost i onda nije čudno da i djeca svijet gledaju kroz materijalnu vrijednost stvari
nadice, izvrstan point, apsolutno se slažem.
Mi smo pokušali klincu objasnit baš to, da ćemo dat sve od sebe da ima što mislimo da mora imati, a ostalo ćemo nabavljat tempom kojim možemo, ili dozvoliti da sam kupi, ili ne smije nabavit ni ako mu netko pokloni novce.
Iako je on bio svjesan da te kategorije dijelom ovise o financijskim prilikama , ipak je dao sve od sebe da pogura hrpu stvari iz nižih u više kategorije, i u ponečem uspio. On je nama nabrajao prijatelje koji imaju ovo i ono, a mi njemu skretali pažnju da to ne znači uvijek bolji život. Npr jednog prijatelja već velikog tata je redovito pratio van, a drugi ne smije sjest na tramvaj i odvest se u grad, treći ima stroža ograničenja za kompjutor...
Ovdje se naravno radi o njegovom neprihvaćanju financijskih i drugih ograničenja naše obitelji.
U odnosu prema drugima - nisam primijetila (i jako mi je drago) da je prijatelje ikad dijelio po onome što imaju i nemaju. Istina, zna s divljenjem ili zavisti prokomentirat što je netko dobio. Ali ako se zgraža, to je zbog strogosti nečijih roditelja i ograničenja koja ne razumije.
S druge strane, njemu je iz vlastitog iskustva jasno da je ljubav jedno, a financijske i zdravstvene mogućnosti nešto sasvim drugo...
Mi ga dodatno pokušavamo "cijepiti" kad u raznim prigodama, npr uz TV komentiramo pozitivno trud, predanost, pozitivne osjećaje, povezanost sa zajednicom, a negativno bahatost, samoživost, pasivnost i bezvoljnost.
Trudimo se pokazati da nemoć dolazi od neznanja, ali i da se dobri ljudi mogu naći u lošim prilikama, da nije dobro poopćavati i izjednačavati pojedince s kategorijama...
I još pokušamo to zbiti u kratke komentare da ne budemo naporni. Nije to lako.
ja bih i u tome trazila i pozitivnu stranu.
napr. da pokusa svoje neprihvacanje npr. financijskih ogranicenja transformirati u aktivno trazenje puta kako ih vlastitim snagama prevazide.
dakle ako jako, jako, jako zeli nesto sto mu vi financijski ne mozete priustiti, mozda moze sam naci nacin kako da zaradi taj novac.
kad se radi o ogranicenjima proizislima iz svjetonazora, stvar je malo kompliciranija. ali i tu bih tri puta razmislila kako da razlozim to ogranicenje. da li je moja istina jedina istina?
argumente tipa: ne mozes sve imati i moras nauciti da ne mozes sve imati, nikako ne volim. to nema nikakve veze s tim da konkretno u odredenoj situaciji nesto ide, a nesto ne ide.
uvijek je bilo i biti ce situacija kada smo ini rekli ne (i na nematerijalno i materijalno). medutim to je uvijek bilo konkretno ne, zbog konkretnog tog i tog ili tih i tih razloga.
mislim da imam "organsku averziju"(valjda traume iz djetinstva) prema recenicama tipa: ne moze se imati sve sto se zeli. (obratite paznju na trece lice jednine i opcenitost te "politicke korektnosti")
sto to uopce znaci? i zasto bih ucila dijete da opcenito nema pravo na zelje, ili ne moze/ ne smije ostvariti svoje zelje?
ono sto je zelim uciti, je da kako da sama sa sobom razluci "suvislost" zelja, da ih promotri iz svih uglova i razmisli o svrsi, kvaliteti, konzekvencama....
i da onda trazi nacin kako da "suvisle" zelje ostvari vodeci naravno racuna i o drugima, okolnosti, situaciji......
ponekad mi se cini da smo prema djeci strozi nego prema sebi.
vecina nas ima puno zelja i nematerijalnih i materijalnim. samo mozda o njima manje pricamo, ili ih razlicito kompenziramo, ili lazno negiramo...
ali djeci kao da to pravo negiramo. pazite, ja govorim o pravu na zelju, ne o tome da cemo im svaku zelju ispuniti.
pa je u podtekstu uvijek, da smo prema djetetu koje zeli brdo barbika, ili kamiona, ili cega vec onako po defaultu "sumnjicavi"
a koliko nas zeli "drugaciji" zivot, vise prijatelja, novi posao, veci stan, odredeni auto......
vrlo mi je suvislo ovo sto je nadica napisala, samo bih ja to malo prosirila.
mozda je za jedno dijete 10 barbika bas "dovoljno", a za neko drugo su i dvije previse. kuzite? jer se radi o razlozima zelje o "svemiru" tog djeteta.
moja kolicina knjiga i casopisa je nekome potpuno nesuvisla. a meni je bas "dovoljna". i moja "nekolicina" neceg drugoga je nekom nezamisliva. a meni vise ne treba.
pa u tom smislu razgovor s djetetom o tome sto je za njega malo, dovoljno ili puno ne moze biti definiran nekakvim politicki korektnim brojcanim pokazateljima, vec vrlo osobnim "svemirom" tog djeteta i njegove obitelji, "zacinjenim" naravno realnom situacijom u kojoj se nalaze.
malo sam zapetljala i preprosirila temu, ali bas me inspiriralo.
htjela sam zapravo reci da stvari nisu tako jednostavne i da ponekad imamo drugacije kriterije prema djeci nego prema sebi.
i da vrlo cesto zapadamo u nekakve politicki korektne klisee, koji bas nemaju puno smisla kad se udubis u njih.
Nisam se našla u ovim zadnjim odgovorima, no nekome će možda i pomoći....
Mislim da ću postupiti kao i mama ali ipak s biranijim riječima!
hvala svima na mišljenju
Draga maria71, ipak je mamin odgovor bio ok, bez obzira na riječi, jer važna je bit, zar ne?
Evo male digresije s obzirom na situaciju ...
Imali smo običaj, kad se K. rodio braci, da joj često kupujemo razne stvari (puzzle, slikovnice, pastele i sl.), jer su mnogi donosili darove za bebača, a nismo željeli da se osjeti zakinutom.
Naravno, nismo je zaboravili maziti, pričati joj priče, pjevati naše zajedničke pjesmice, ali tada smo živjeli nekako ubrzano, želeći da svi nađemo neki prihvatljivi ritam življenja u novonastalom kvartetu.
Inače, nikada nisam promatrala (prihvaćala!) ljude kroz pojedine statusne simbole, pa ni prema stupnju obrazovanja, što je također mnogima jaaaako važno, ali ovom zadnjom tvrdnjom bih otvorila neki drugi pdf.
ispravak: ... kad se K. rodio braci= ... kad se K. rodio braco ...
Brzina u pisanju čini svoje, he, he
Nisam mogla izdržati a da ne otvorim new topic
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...152739#1152739
hm.. jel se ti to reklamiraš?Nisam mogla izdržati a da ne otvorim new topic
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...152739#1152739
A jooooj sorci, lipa moja, ovo moje priznanje sa smajlićem se čini kao reklama, ali ne bijaše takav moj naum!
D. ima tri godine i mi se već pola godine dogovaramo što mu treba od igračaka, obleku ne bira sam, ne zanima ga previše.
Dakle, ima malo igračaka, pokušavamo izbjegavati jeftine kineske, a to znaći da prosjećno dobije jednu igračku (čitaj auto, kamion, bager) mjesečno.
Baš imam anegdotu sa mora o tome. Bio je nervozan, te lupio MM po ruci - namjerno, te mu izbio digitalac iz ruke..Zona sumraka, a fotić se više ne da popraviti. Rekli smo mu da će sada on dati sve svoje kovanice za fotić. Skupljamo kovanice cijelu godinu, a on si je taman htio kupiti Lego aerodrom. Plakako je ali je naučio lekciju. Sada kada želi Lego, pitamo ga, a imaš li ti kune, a on će - nemam, dao sam kune za novi fotić, sad štedim. Nema cviljenja, moljakanja, živčanjenja.
Sada ćeka 3-ći ročkas, pa ima par želja - naravno da će ih dobiti ali nikako ranije.
Kada bi mu kupili sve što vidi - mogli bi unajmiti i priručno skladište.
Razgovaramo o tome što mu treba, a što ne, objašnjavamo i mislim da neće imati nikakve traume jer ne može imati sve.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom