Kad su mi prije 6 godina 'dijagnisticirali' sarkom kosti i dali mi otprilike 3 mjeseca zivota, umjesto suza i nijemog vriska pronasla sam u nekom kutku sebe nevjerojatnu snagu kojoj se jos i danas divim.
Nekim cudom, moj "sarkom" na kraju je ispao 'tek' enhondrom' (hrskavicni tumor).
Tada sam napisala na stranici "Dervisa i Smrt"...
"COVJEK JE KAO VRECICA CAJA, NEZNA SVOJU SNAGU DOK NE DOSPIJE U KIPUCU VODU"
Nije neka poezija ali te male rijeci prate me sve ove godine i u njima gledam sve svoje prosle i buduce patnje, nade, tuge i radosti.
Svoj izvor snage opet iznova nalazim u Bogu i Njegovoj sili...
Istina, ne razumijem Ga bas puno, ali znam da on brise svaku nasu suzu
i daje vjeru i nadu u svoja obecanja.
*SVE POD SUNCEM IMA SVOJE MJESTO I VRIJEME* govori nam Salamon...Tako svoje mjesto pod suncem imaju i moja i tvoja i sve bebe dragih bica s ovog foruma.
Znam da ti je tesko i da ostaje vjecno pitanje 'zasto', no mislim da cemo to pitanje dobiti tek na nebu (tko vjeruje...
Vjerujem da je Bog iscijelio moje kosti, tako iscjeljuje i nase napaceno srce i cini cuda u nasim zivotima.
Da nemam te vjere vodilje vjerojatno bih vec davnih dana bila omotana plastom vjecne tjeskobe...
Uvijek iznova postajem vrecica caja...
Mogu ti jedino pokloniti rijeci razumijevanja i vjecne nade te jedno malo...