Makita, biti će sve u redu, samo se nemoj ustručavati zatražiti pomoć kada ti bude trebala. Stretno!
 |
|||
|
|
|||
Makita, biti će sve u redu, samo se nemoj ustručavati zatražiti pomoć kada ti bude trebala. Stretno!
Zašto ovo nisam vidjela prije?
Možda bi bilo manje suza. Ja sam u istoj situaciji kao ronin. Ja s curicom u Vž a suprug u Osijeku. Tamo je otvorio malenu firmu i nema mogućnosti povratka kući. Razmišljali smo da odem ja u Osijek al neznam da li bismo imali za vlažne maramice a kamoli što više.
Koliko me veseli njegov dolazak subotom popodne, toliko me ubija njegov odlazak nedeljom navečer. I kad dođe toliko je umoran da me ni ne vidi. Curica ga obožava. Jednom sam rekla da je sva sreća što tata nema ciku jer inače on i curica ne bi trebali mamu za vikend.
Ali tako je teško. Već mi se po stoti put znalo dogoditi da ne stignem ni ručati ni večerati, ne istuširati se. Kad D spava onda me čeka peglanje, čišćenje. .... Priključila sam se na forum jer bi inače pukla od muke i nervoze.
Toliko bi toga mogla napisat, al toliko je osjećaja i to ne samo u srcu nego i u glavi, da jednostavno ne mogu.
Samo bih htjela reći da čestitam svim ženama terenaca na hrabrosti i snazi jer kad treba znam da dajemo i 500 puta više od sebe nego bi inače dale i mogle.
E sad sam pukla. D je malo zaspala pa si ja razmišljam.
Stvarno je bilo teško kad sam rodila a njega nije bilo. Strah, muka, tuga a njega nema. Curicu je vidio tek za vikend. I onda opet otišao.
Nije fer.
Al znam da moramo biti jake samo zbog naših beba jer su one anđeli koji zaslužuju svu ljubav svijeta.
Idem kuhati i td, itd.
Ali koma mi je što sve moram sama. Usto često moram s D u zg u bolnice jer muku mučimo s nekim čudnim bolestima pa se i tu raspadam polako.
Moram sve organizirat u detalje jer inače je raspad sistema.
Koma!
ma za
Ma za imaš li koga da ti pripomogne?
Susidu da izbaciš iz sebe barem što kuhaš, meni forum pomaže, al da ne pričam, pukla bih. Pravo žensko
Evo ti
ma za, znam kako ti je.
Cuvaj se i smogni sange za curku,.
Ja sam upravo saznala da mi muz sa broda ne dolazi 18.11. nego tek iza 1.12.
A vec smo se tempirale i bile u noskom startu za dolazak
_________
N 28.12.04.
Imam roditelje da mi tu i tamo pripomognu, al uglavnom smo same. Evo upravo je bio tu moj brat pa sam se ja uspjela u miru otuširat a on je čuvao D. Al zato sad imam rode, kad god zagusti. Pozdrav
hnb.....
A meni je bed jer me MM zvao da ne dolazi sutra, tek u subotu...
Ljudi, stvarno vam svaka čast što to izdržavate...!
Meni je bedara kad moram negdje putovati na dan-dva, a kamoli da me nema mjesec ili više... i to vidim da imate djecu mlađu od godine dana... stvarno šteta što neke ljude život dovede u takvu poziciju...
I ja mislim kao i Mmoover, i htjela bih vam nekako pružiti podršku... Iako osobno ne bih pristala na takav način života. MM često putuje, ali to je na dan-dva, i to mi je previše. Sad postoji mogućnost da dobije puno bolji posao u drugoj državi. Ako bude tako, idemo svi.
MM dolazi ovih dana i ostaje dva mjeseca
Kojoj državi? MM je u Sudanu, tamo ne bih Doru vodila ni turistički. Dok je bio u Sarajevu većinu vremena smo bile s njim ali to nije uvijek moguće :/Sad postoji mogućnost da dobije puno bolji posao u drugoj državi. Ako bude tako, idemo svi
Ni kod nas nije moguce da budemo zajedno.
Nemogu biti sa malom cetiri mjesaeca sa njim na brodu, a od toga mozda dva puta vidimo kopno
No kad dodje doma probamo to sve nadoknaditi i uzivamo ko prasci.
_________
N 28.12.04.
Ja ne mislim da sam pristala na to,životne okolnosti su nas na to prislile.
Meni je primarno da mi djeca imaju sve što mi treba,i to im tek sada omogućujemo.
Ja ipak živim u vlastitom stanu(ne mogu ga prodavati,pola je moj a pola sestrin) i imam siguran posao,i da odlazim negdje grlom u jagode ...ne pada mi na pamet.
Nadam se da nam sljedeća godina nosi kraj te agonije.
Imaš pravo, Sudan je ipak malo too much...irenas prvotno napisa
MM dolazi ovih dana i ostaje dva mjeseca
Kojoj državi? MM je u Sudanu, tamo ne bih Doru vodila ni turistički.Sad postoji mogućnost da dobije puno bolji posao u drugoj državi. Ako bude tako, idemo svi
Slažem se s Ronin da nitko od nas to ne izabere, jednostavno se u životu tako stvari namjeste.
Nastojiš u tome gledati pozitivne strane a ne obraćati pažnju na ostalo jer kad počneš mislit tome što sve u životu propuštaš zbog takvog načina života poludiš.
MM dolaz za nekih mjesec dana i iskerno se nadam da neće biti odgoda jer bismo onda ja i moja curica za Božć bile same i bile bismo beskrajno
HNB i ostale cure koje ste se već spremale na aerodrom a muževi vam kasne iskreno suosjećam s vama jer su mi ti dani odgode GROZNI. Spremiš se već na to da dolazi i cila si :D a onda opet čekanje...
A navikle smo već na čekanje pa ćete izdržati.
Velikasvima!
Ma istina je. Život te prisili da činiš čuda i kada je to nemoguće.
Ponekad se zapitam da li sam to zbilja ja i moj život.
Evo mi čekamo našeg tatu, dolazi za 2 sata. Čak smo i kupanje odgodile da bi i on mogao s nama se malo bučkati.
Ali tu odmah meni pada na pamet da dolazi samo na jedan dan i onda opet sve ispočetka.
Najsmiješnije je da mi već jako dugooo živimo zajedno, no otkad smo u braku nismo proveli više od 2 dana zajedno.
O, ma za mi smo onda jos super!
Kad je doma onda smo barem 2 mj. nerazdvojni.
_________
N 28.12.04.[/b]
I ja se slažem, nije to baš bio moj/naš izbor i nismo baš tako zamišljali zajednički život jer dugo smo zajedno a ovako je tek posljednje cca 3 godine, da je puno odsutan. Jednostavno, promijenile su mu se stvari na poslu. Prije je bilo super, tu i tamo bi se desilo da ga nema tjedan-dva ali možda dva puta godišnje. Radio je normalno od 7-3, bio začas doma, imao slobodne vikende, spajao blagdane... Stalno smo mogli ići vikendima na izlete, ljeti more, zimi skijanje...Slažem se s Ronin da nitko od nas to ne izabere, jednostavno se u životu tako stvari namjeste.
Nastojiš u tome gledati pozitivne strane a ne obraćati pažnju na ostalo jer kad počneš mislit tome što sve u životu propuštaš zbog takvog načina života poludiš.
MM dolaz za nekih mjesec dana i iskerno se nadam da neće biti odgoda jer bismo onda ja i moja curica za Božć bile same i bile bismo beskrajno
Nije baš uvijek odsutan, nekad je i tu, dođe predvečer doma, pa smo vikende skupa, pa zna biti po tjedan-dva slobodan. Ali zna biti i da ga nema i nema... Evo prošli Božić i N.G. smo bile bez njega... Ali drago mi je npr. da je uspio biti na oba poroda...
Skroz te razumijem. I meni kad je najteže mislim si, pa zar sam to ja? Kako sam se uspjela dovesti u takvu poziciju? Kakav mi je to život? Pa ja to nisam tako zamišljala ni htjela...Ma istina je. Život te prisili da činiš čuda i kada je to nemoguće.
Ponekad se zapitam da li sam to zbilja ja i moj život.
Evo mi čekamo našeg tatu, dolazi za 2 sata. Čak smo i kupanje odgodile da bi i on mogao s nama se malo bučkati.
Ali tu odmah meni pada na pamet da dolazi samo na jedan dan i onda opet sve ispočetka.
A poznat mi je i taj feeling kad znaš da dolazi samo na vikend, oprat stvari, uzet čiste i opet ispočetka. Kad dolazi umoran a i ti si umorna od svega... Kad si sama s dvoje bolesne djece, glava ti puca, ne spavaš noćima...
Ja sam jedno vrijeme bila toliko poludjela ida sma razmišljala čak i o rastavi. Ne jer ga ne volim i jer je loš prema meni i djeci, nego samo što bi bio kraj mukama, znala bi da sam sama i da se mogu osloniti samo na sebe, mogla bi otvoriti novu stranicu, organizirati si život
Ovako prilagođavaš planove njemu, a planovi se izjalove jer on ne dođe pa ti izvisiš i baš si
Ili računaš na njega a on ne može od posla
Planiraš more ali promjene mu godišnji, a ti si u svojoj firmi okrenuo nebo i zemlju da dobiješ termin kad i on i ne možeš sad opet mijenjati tri dana prije...
Odgodiš djetetovo krštenje jer su mu u zadnji čas rekli da će ići mjesec dana u inozemstvo... Pa otkazuješ restoran, zoveš ljude da ne dolaze... Da bi na kraju ispalo da ipak nejde on u inozemstvo, nego će netko drugi... I kaj sad da radiš? On ostao a ti sve otkazala, ma ne pada mi na pamet opet sve mijenjat, taman kuma drugačije isplanirala dolazak, drugačije rezervirala avion... Svi ljuti jer je on doma a krstitki nema
I ja puno puta pucam po šavovima, onda provedemo predivan obiteljski vikend, ujutro se dugo izležavamo, mazimo svi četvero, kad vidim koliko ga djeca vole, koliko on nas voli, koliko ja njega volim i ne mogu si zamisliti život bez njega, pa u šetnji Jarunom izluftam mozak i zaboravim sve muke i popucale šavove od prošlog tjedna...
Ipak vjerujem u bolje sutra i kako mi je jedna draga osoba rekla bolje proživjeti sve te muke kad je čovjek mlađi, strpljiviji, dok još ima živaca podnositi to sve...
A onda dolaze bolje i mirnije godine kad stvarno uživaš u obiteljskom životu, kad se materijalno osiguraš, kad su već i djeca veća i sve te vrtićke boleštine i neprospavane noći iza tebe...
A i činjenica je da se bar ne stigneš svađati kao susjedi/ prijatelji, nemaš onih pravih kriza u braku pred razvod, je da budeš ljut i koji put poklopiš telefonsku slušalicu, ali kad je tu cvatu ruže i život je ružičast... Tko je ono negdje na početku napisao, kao žena mornara, vječno zaljubljena...
Sad sam ja odužila... trenutno mi je nekako bolje pa sam zaboravila na one dane kad nemaš 5 min za sebe ni za osnovne potrebe poput najesti se i istuširati, spavati... Sad primjećujem da mi je mrvicu lakše jer su cure mrvicu veće. A i bio nam je tata neko vrijeme tu, bili smo prava family, skupa jeli, spavali, šetali, skupa spremali djecu u krevet i otišao je sad samo na vikend pa sam
bas vam hvala na ovim postovima. posebno tebi mina
znaju mi se događati faze kada budem ljuta i ocajna i usamljena i onda si pomislim pa sta, bolje da se onda i razvedemo..ionako se vidimo svakih nekoliko mjeseci na nekoliko dana. onda cu bar znati ...necu morati iscekivati...ionako sam stalno sama,a to nije obiteljski život kakav sam si zamisljala. onda se te misli vrte, kad se cujemo budem ljuta, prigovaram za kojekakve gluposti koje mi zapravo nisu ni bitne, kao da imam potrebu povrijediti ga...ono bas bljak...nakon toga naravno mrzim samu sebe i mislim si pa kakva si ti to osoba kada mozes tako nesto misliti i raditi covjeku koji te voli i koji se brine za tebe i vase dijete. koji tamo sam zivi, sam se hrani (i to kako
ah, ma ni ne znam sta zapravo hocu reci, toliko toga puno ima. svakakvih situacija i svakakvih misli.
evo sada vec treći mjesec teče kako nije dosao, vec sam poprilicno nervozna zbog toga. mozda dođe uskoro a možda i ne. sve ovisi o poslu. znati ce tek ovih dana.
i da, za kraj ... MM bi volio jos jedno dijete, voljela bih i ja, ali.... jednostavno ne mogu se odluciti, pa kako cu sama s jos jednim djetetom? kako? dok sam bila trudna bio je mozda 2-3 puta dosao, kad sam rodila nije bio tu ..tek nakon cca 2 tjedna je dosao? ne osjecam se sposobnom i dovoljno snaznom. iako..danas sam se gotovo rasplakala u trgovini kad sam vidjela jednu obitelj s troje djece i zamislila si kako bi to bilo. ne znam, a vrijeme leti i s obzirom na godine krajnji je trenutak (zapravo vec malo i kasnim)...a onda opet s druge strane nekada pomislim pa čemu? zašto još jedno dijete? da i ono mjesecima iščekuje tatu, da ga stalno spominje i pita za njega a ja više ne znam sto da kazem.
oprostite...sad sam stvarno prekradašila sa svojim pričama, nažalost povrh svega ovdje nemam skoro pa nikoga kome bih to mogla ispričati a da me razumije i da shvaća to što osjećam
i da, znam da zapravo nije sve tako crno, naravno da ima lijepih dana i sretna sam i presretna sto imamo zdravo i dobro dijete i sto smo mi zdravi, ali...
i jedva čekam da dođe jer tek onda se osjetim potpunom, tek onda je sve dobro. tek onda bih rekla da osjećam da živim život punim plućima. i svaki problem tada izgleda tako malen i beznačajan. i jedva čekam da vidim osmjeh na licu našeg sina kada konačno ugleda svog tatu.
sfinga
Ja te skroz kužim...
I kako ubije iščekivanje i baš te misli ionako sam uvijek sama, onda se mogu rastati i prekinuti muke...
Ali ipak nisam, preživjela sam, ojačala...
Znala sam ga i psovati što nije tu kad mi je najteže, što sve moram sama... svašta, ali ipak nekako ja bar imam djecu, dom... On sam, daleko od nas, nema ga tko zagrliti i poželjeti laku noć... Pa ipak na kraju sam zaključila koliko god meni bilo fizički teško sve ishendlati njemu je još gore pogotovo psihički
Još jedno dijete, ja sam, (mi smo) uvijek bili za bar još jedno bez obzira na sve. Nekako zato da danas-sutra ipak ima nekoga svoga rođenog (MM jedinac i uvijek mu je krivo što nema brata/sestru)
Ali ja sam možda napravila premalu razliku jer strašno je teško sam sa dvoje malih i užasno zahtjevnih
Sad bi napravila razliku da je veće samostalnije, ne baš preveliku jer bi tada vjerojatno odustala od još jednog, ali kad skine pelene, ide samo na wc, spava cijelu noć, samo zna i još važnije hoće jesti i isto dosta bitno kad se adaptira u vrtić... Možda zvuči ružno, doma si ašalješ diete okolo ali tada ipak uloviš mrvicu vremena za sebe dok je jedno u vrtiću, a beba spava... najedeš se u miru, okupaš
Ja sam s obje doma znala poluditi. Pogotovo kad bi imale različit raspored a nikako ih uskladiti. E tad nisam imala doslovno ni sekunde za sebe...
Taman jedna zaspi, druga se budi... ne spavaš noću, ne stigneš se odmoriti danju- relativno rano počela odbijati i na kraju izbacila dnevno spavanje, ne jedeš...
Znao mi je brat doći u 10 navečer, nakon što je radio 12-13 sati, voziti skoro sat vremena do mene, a samo da mi donese kruh i mlijeko, nešto što su doma skuhali, jer nisam uspjela s njima otići u dućan, jer nisam stigla skuhati ili zagorilo jer ih nisam mogla ostaviti da vrište, jer se beba nije dala skinuti s cice, pa smo jeli dostavu... i da ih pazi dok se istuširam jer se nisam usudila ostaviti ih same... da mi iznese smeće jer mi je to uz njih bilo nemoguće...
Tada bi ubila MMa da mi je bio blizu, I onak mislim on fino spava, jede, uživa, radi što hoće i kad hoće (ipak ne rade baš 24 sata), nema pojma kak je imati djecu, a ja se patim...
Onda ja od ljutnje odem u shopping i bezveze mu spiskam cijelu plaću koja je tad bila stvarno veeelika, samo da se osvetim na neki način pa sam poslije još jadnija jer smo to mogli uštedjeti...
Ali opet nije tak crno jer njegovi su blizu pa su ga oni nadomještali, tj. uskakali umjesto njega, išli sa mnom po špeceraj, u šetnju i sl...
Ali evo sad je sve to iza mene i uglavnom sam već i zaboravila na te loše dane... malo sam se preporodila i otkad radim, krećem se među ljudima, makla sam se od pelena i dreke 24 sata... Cure bolje spavaju, nisu toliko bolesne, MM je sad više i češće s nama...
Važno je imati uhodan ritam pa lakše dočekaš noć kad znaš sad ću to pa to, a ja ga često nisam imala i jako se dobro izorganizirati, a ja nisam imala volje, nekad bi se prepustila pa što bude... a treba i vremena dok ti se sve posloži i dok skužiš kak ti je najbolje...
Ipak nakon kiše mora svanuti sunce, često se pojavi i prekrasna duga ili čak dvije...
Cure, držite se i naravno uvijek se možete tu izjadati. Meni su puno pomogle cure s foruma, lakše ti je kad se izjadaš a još lakše kad znaš da nisi jedini i da ima ljudi koji prolaze skoro isto i da ni njima nije lako...
Opat sam se raspisala, danas mi je takav dan, da imam toliko toga za reći i samo idu rečenice iz mene (i one koje možda ne bi baš htjela)
Sad stvarno idem, mala se budi
Cure moje svaka vam čast!
Drago mi je što niste klonule duhom, što ipak vidite i ono dobro i lijepo što vas veže uz vaše muževe i zato vam skidam kapu!
vi ste sve jake, ja vas jedva čitam od tuge, a o svoj boli ne mogu ni pisat
odavno je otišao, a neće ni doći prije veljače (a i to ako bude sreće)
M&T
Evo nas, sjedimo zajedno za kompom i tipkamo.
Spakirale smo tatu i on je otišao.
Našla sam se u postovima od sfinge i mine. Lakše mi je, jer sam jedno vrijeme mislila da sam luda. Inače sam snažna osoba, čvrstog karaktera no otkad smo family terenac (tak se mi u šali zovemo) čini mi se da se sve to topi. Pogotovo jer smo i ušli u brak i pretpostavljala sam da ćemo sad sve u dvoje. A u stvari sve se nekako poklopilo i sada sam opet solo i sve je opet na meni.
Neznam koliko cura ili žena zna popraviti auto ili tak nekaj sličnog.
Ali ponekad pucam.
Sram me je priznati ali ponekad od umora u ljutnji i bijesu znala sam mu predbaciti da sam samohrana majka.
No on još nikad nije osjetio kako je to kad neznaš di ti je glava a di rep. D cica, vešmašina čudno skače po kupaonici, doma nema kruha, trebaš po pelene, auto k mehaničaru, čekove platiti, k pedici, u zg, nalazi su loši, .... itd. Milijun stvari. Ah,...
I ovaj petak me čeka muka u zg. Vodim D opet na odjel hematologije i onkologije. Dok vidite kaj tam ima i kak izgledaju sva ona mala dječica, pozli vam. Neznam kak bum opet proživjela taj odlazak tam. Ali drži me nada da bu sve u redu.
Inače bih u ovo doba svaku nedjelju plakala od muke, jer je on otišao.
No sad se ipak držim.
Cure, hvala vam na ovom topicu.
M&T
Ne treba te biti sram, nisi jedina. I ja sam to znala govoriti...Sram me je priznati ali ponekad od umora u ljutnji i bijesu znala sam mu predbaciti da sam samohrana majka. Znam, nije fer. I on pati jer je razdvojen od nas.
Kad sam bila jadna i ljuta što je sve na mojim leđima, što me ostavio samu s dvoje djece i recimo pobjegao od obaveza i problema. Kao u onoj pjesmi, "...svatko od nas križ svoj nosi, a ja nosim za nas oboje..." A zapravo sad kad gledam iz malo drugog kuta, kad nisam više bijesna to uopće nije tako jer on se isto jako puno žrtvovao. Ja ne bi mogla da ne vidim djecu, da ih ne zagrlim ujutro i navečer... Pa kad se sjetim da mu je padalo na pamet da da otkaz i dođe kući samo da nas zagrli... Nije pobjegao od žičane, debele žene i dječje dreke i pokakanih pelena nego je zajedničkom odlukom otišao zaraditi kako bi imali za pristojan život. Da sam ja rekla da ne može otići sigurno ne bi išao nego bi skupa sa mnom nespavao, mijenjao pelene- samo što onda možda ne bi ni imali za pelene
I recimo njemu je povratak sigurno strašan, ne zna što ga doma čeka, koliko su djeca narasla- vido je slike i stalno smo se čuli/ gledali prek kompa (Hvala Bogu na internetu, na skypu, yahoo, MSNu...) ali ne znaš kak će te prihvatiti, koliko se žena psihički promijenila, kak će se ponašat prema tebi sad kad je dokazala da te ne treba i da može preživjeti bez tebe, da joj ne treba nitko da popravi auto, zavrne žarulju, izbuši rupu u zidu...
Ali to mogu misliti sad hladne glave, pokušavajući razumijeti i njegovu stranu... Kad sam bila sama s bolesnom djecom, praznim frižiderom jer mi je problem otići po špeceraj i hrpom smeća na balkonu jer mi je problem odnjet ga u kontenjer dok mi se netko od familije ne smiluje i dođe mi pomoć onda nisam uopće razmišljala kako je njemu...
Znala sam biti strašno sebična i gledati samo kako se ja tu patim... I mislim da sve mi to radimo. Kao i da u tim trenucima razmišljamo pa što će mi uopće, ionak sam samohrana mama ili što će mi njegov novac meni treba netko s kim ću dijeliti sve obaveze, kućne poslove i tekuće probleme, tko će me navečer zagrliti kad sam umorna i tužna...
A ne netko tko će mi se javiti za dva dana ako bude imao sreće da u isto vrijeme možemo na net, kad ću ja već zaboraviti što me danas mučilo i riješiti sve što treba (popravit auto, otići u dućan, obaviti pedijatra...)...
Ajde neću više...
Mina i Sfinga slažem se s vama.
Stvarno je ponekad jako, jako teško i koliko god se trudiš gledati na to s pozitivne strane ponekad jednostavno ne možeš.
Ja sam po prirodi veliki optimist, ali kad ti je dijete čitvu noć plakalo, kao što kažete frižider prazan a balkon pun smeća jednostavno imaš osjećaj da se on od svega izvukao i da je najlakše zarađivati novac i ne brinuti o ostalom. Ipak nije to baš tako jer kad si daleko i najmanja stvar ti se čini velikom. Svaki problem koji ja imam kod kuće njemu se čini sto puta većim.
A onda kad konačno dođe doma treba mu vremena da se privikne na naš ritam jer je 4 mjeseca bio okružen morem i nekolicinom nepoznatih ljudi. Onda želi ruček u podne, jer je tako bilo na brodu, večeru u 6, jer je tako bilo na brodu i još sto drugih stvari jer je tako bilo na brodu. Mene to izluđuje jer smatram da kad dođe doma treba zaboraviti taj prokleti brod a ga donosti u našu kuću.
Ipak trudim se razumjeti da njie lako nakon 4-5 mjeseci u jedan dan promijenioti film u glavi i živjeti jedan potpuno drugi život.
Nako nekog vremena se priviknemo jedni na druge i sve savršeno funkcionira do ponovnog rastanka...
sfinga, mina, ma za, M&T, yokok i sve druge moje supatnice srdačan pozdrav na ovome pdf-u!
Jednom sam nešto pisala i često sam čitala, ali budući da sam opet počela raditi u kolovozu ove godine, rijetko sam na forumu.
Hm, pogodite zašto?
Suosjećam sa svime što pišete i zaista sve te emocije i umor i sama proživljavam. MM nije pomorac, ali kao da jest, jer je zbog posla dosta odsutan. Npr. u zadnja dva tjedna bio je 2 dana doma (bio je izvan granica Lijepe naše)! Djeci jako, jako nedostaje, a naravno i meni, ali navikla sam da tako živimo, a njima je ipak teže
Živim u gradu u kojem nemam nikoga od rodbine (moji roditelji su u Dalmaciji, braco u Švicarskoj i jako mi nedostaju
Roditelji MMa često pomognu, svekrva je u mirovini i čuva P., a K. vodim u vrtić. Svekrva se istinski trudi, pomaže, ali ipak, ovdje na ovom pdf-u, moram priznati, da većinu stvari volim raditi sama. Možda s njom nisam bliska kao što sam sa svojom mamom, ali kad sve posložim, ne radi se o bliskosti, slaganju-neslaganju naravi i sl. Možda se čini egoistično, ali osjećam neko posebno zadovoljstvo i snagu kad npr. skuham ručak, vodim djecu u knjižnicu, u šetnju, pa i u dosadnu kupovinu. U studentskim danima sam naučila da sve sama radim, organiziram i u svakom smislu sam prestala ovisiti o roditeljima. Ponekad me smeta kad mi stariji žele dati savjet kako bi oni nešto uradili, rekli i sl., a da ih nisam ni pitala! I sada bi te mudre sijede glave rekle "Što ne spavaš u ovo doba? Zar moraš tandrljat po tastaturi i visit' na forumu?"
E lipi moji, ali ovo je gušt! Tišina, mir, djeca i MM spavaju, a ovo je onih mojih zlatnih 5 minuta, he, he ...
Ipak, u ponedjeljak mi je opet šmrc, šmrc
Sad sam se i ja malko "ispuhala", pa mi je lakše.
Drage moje cure evo želim s vama podijelitim sretnu vijest!
MM je trebao doći s broda krajem prosinca i ja sam se već psihički s tugom u srcu spremala na to da ćemo ja i moja curica same provesti Božić.
Jučer nas je zvao i rekao da dolazi slijedeći tjedan :D :D :D !
Samo vi koje ste same možete razumjeti moju sreću!
Nadam se da će i neku od vas razveseliti slična vijest.
Velika
Cure, ja vam se iskreno divim.
Uopće mi je nezamislivo (osobno) voditi takav život, živjeti ga.
Da se razumijemo, sigurno bih bila spremna na takvo što kao privremeno rješenje. No, na duže vrijeme...ne. Ali, jel, nikad ne reci nikad, zar ne?
Stoga, drago mi je vidjeti vas vesele i nasmijane i kad vas ovakvi neočekivani pozivi/dolasci ugodno iznenade
Želim vas skore dolaske, obiteljske izlete i ručkove, slatka buđenja i naravno, da nadolazeće blagdane provedete svi skupa
Drago mi je zbog vas. Jako!!!!!!!!!!Nadam se da će i neku od vas razveseliti slična vijest.
Velika
Mi se nadamo da ćemo provesti bar božićno jutro zajedno. Više od toga ne ide. Morat će natrag. Al bar nešto.
Uživajte!
svim mamama koje čekaju da ih netko navečer zagrli i reče da će bit sve ok jedno veliko
i meni je tako zadnjih godinu dana ali izdržat ću samo zato da već jednom budem imala svoj krov nad glavom
Baš mi je drago zbog vas :DDrage moje cure evo želim s vama podijelitim sretnu vijest!
MM je trebao doći s broda krajem prosinca i ja sam se već psihički s tugom u srcu spremala na to da ćemo ja i moja curica same provesti Božić.
Jučer nas je zvao i rekao da dolazi slijedeći tjedan !
Samo vi koje ste same možete razumjeti moju sreću!
Nadam se da će i neku od vas razveseliti slična vijest.
A meni MM saopćio da će ga "kačiti" ili Božić ili Nova Godina...
Između je valjda "smjena" pa jedno od toga sigurno neće biti s nama
Iskreno se radujem s vama! :D
I MM
Nadam se da će tako biti do daljnjega, ali opet je i ovaj tjedan više na putu nego doma.
I kad dođe doma navečer, dok večera u kuhinji, dječica pod obvezno traže da ih hrani iz svog tanjura (a ranije su već večerali, ali im je slatko jesti u društvu s tatom
Npr. večeras smo bili u društvu s jednom mamom i njenim dečkima. NJM radi u smjenama, pa nas često pozove da se družimo, djeca nam uživaju u zajedničkoj igri, a nas dvije se sjetimo starih studentskih dana ...
moj dragi odlazi sutra
pred nama je bar par burnih i teskih dana adaptacije...a onda se stvarno skuliram i pokusam sve kockice poslozit i organizirat nase vrijeme da imamo sto manje vremena za razmisljanje...najteze je navece naravno. a i to sto ne znam kako cu sad s trudnocom gurat do kraja sama, nadam se da ce sve biti OK
pozdrav svima...i drzite se (mozemo mi to)
moj dragi odlazi sutra
pred nama je bar par burnih i teskih dana adaptacije...a onda se stvarno skuliram i pokusam sve kockice poslozit i organizirat nase vrijeme da imamo sto manje vremena za razmisljanje...najteze je navece naravno. a i to sto ne znam kako cu sad s trudnocom gurat do kraja sama, nadam se da ce sve biti OK
pozdrav svima...i drzite se (mozemo mi to)
(moj M je otišao 20 dana prije poroda, bilo mi je koma s hormonima )
ah, nažalost ovo je ono što ja i osjećam već godinamaM&T
Ne treba te biti sram, nisi jedina. I ja sam to znala govoriti...Sram me je priznati ali ponekad od umora u ljutnji i bijesu znala sam mu predbaciti da sam samohrana majka. Znam, nije fer. I on pati jer je razdvojen od nas.
Kad sam bila jadna i ljuta što je sve na mojim leđima, što me ostavio samu s dvoje djece i recimo pobjegao od obaveza i problema. Kao u onoj pjesmi, "...svatko od nas križ svoj nosi, a ja nosim za nas oboje..." A zapravo sad kad gledam iz malo drugog kuta, kad nisam više bijesna to uopće nije tako jer on se isto jako puno žrtvovao. Ja ne bi mogla da ne vidim djecu, da ih ne zagrlim ujutro i navečer... Pa kad se sjetim da mu je padalo na pamet da da otkaz i dođe kući samo da nas zagrli... Nije pobjegao od žičane, debele žene i dječje dreke i pokakanih pelena nego je zajedničkom odlukom otišao zaraditi kako bi imali za pristojan život. Da sam ja rekla da ne može otići sigurno ne bi išao nego bi skupa sa mnom nespavao, mijenjao pelene- samo što onda možda ne bi ni imali za pelene
I recimo njemu je povratak sigurno strašan, ne zna što ga doma čeka, koliko su djeca narasla- vido je slike i stalno smo se čuli/ gledali prek kompa (Hvala Bogu na internetu, na skypu, yahoo, MSNu...) ali ne znaš kak će te prihvatiti, koliko se žena psihički promijenila, kak će se ponašat prema tebi sad kad je dokazala da te ne treba i da može preživjeti bez tebe, da joj ne treba nitko da popravi auto, zavrne žarulju, izbuši rupu u zidu...
Ali to mogu misliti sad hladne glave, pokušavajući razumijeti i njegovu stranu... Kad sam bila sama s bolesnom djecom, praznim frižiderom jer mi je problem otići po špeceraj i hrpom smeća na balkonu jer mi je problem odnjet ga u kontenjer dok mi se netko od familije ne smiluje i dođe mi pomoć onda nisam uopće razmišljala kako je njemu...
Znala sam biti strašno sebična i gledati samo kako se ja tu patim... I mislim da sve mi to radimo. Kao i da u tim trenucima razmišljamo pa što će mi uopće, ionak sam samohrana mama ili što će mi njegov novac meni treba netko s kim ću dijeliti sve obaveze, kućne poslove i tekuće probleme, tko će me navečer zagrliti kad sam umorna i tužna...
A ne netko tko će mi se javiti za dva dana ako bude imao sreće da u isto vrijeme možemo na net, kad ću ja već zaboraviti što me danas mučilo i riješiti sve što treba (popravit auto, otići u dućan, obaviti pedijatra...)...
.
I ne gledam na to kao na neku njegovu veliku žrtvu...mirno spava, dobro jede, a to što mu je teško što ne vidi djecu kako rast i ne poljubi ih pred spavanje mu ne pada toliko teško koliko bi meni padalo jer je on jaki muškarac, ne brine se oko bolesne djece ni oko pokvarenog auta, ni nagomilanog smeća ili nesređenog stana....
I ne brine se kako će ga djeca prihvatiti jer ga svaki puta prihvaćaju super jer su ga jako željna pogotovo sad kad su mali, a kad porastu već se pripremio na to da će im bit "smetnja", ne brine se koliko mu se žena psihički promjenila jer mu ja to ionako svaki put govorim da sam poluluda, ali da ga unatoč tomu do boli volim i čekam....
i da, ljubomorna sam što je njemu toliko dobro
i najgori dio svega je što me nitko ne može uvjerit u suprotno
Iako kod mene nije situacija tako drastična, ipak mi fali mm. Evo taman je 6 dana na putu, ja živim dosta daleko od svih u gradu tako da sam svima izvan ruke i uglavnom mi nitko ne dolazi pomoć, pa se snalazim nekako sama. Posao, vozi u jaslice, radi, obavi šoping, po nju, doma kuhaj spramaaj..........i u svemu tome mi se čini da je ona opet zakinuta jer ja nemam vremena dovoljno joj se posvetiti
Eh da, samo da još dodam da oboje imamo želju imati još djece, ali ja se bojim da neću moći sama s još jednim djetetom.........jer i ovako pucam po šavovima.
yokok :D baš mi je drago
moja trenutna situacija je da MM nakon, evo bit će četiri mjeseca dolazi kući, vjerojatno na tjedan, eventualno dva i onda sve ponovno.
ah, šta da kažem na sve to...
kao i obično imala bih štošta za reći ali naravno nemam vremena. jedva stignem s vremena na vrijeme pročitati postove.
ne znam događa li se vama isto ali kad ga ovako dugo nema pomislim kako mi zapravo ni ne treba :shock:
pa ja zaista mogu sve sama, uvijek se nekako snađem..naravno da je lakše u dvoje, ali evo..ide nekako. kad malo dublje pokušam analizirati možda je to samo neki obrambeni mehanizam, ne znam? jer kad dođe ja se sva nekako otopim, nisam više onako čvrsta kao kad nije tu. i zapravo sve mi poremeti pa kad ode onda mi treba par dana da se saberem i krenem dalje svojim uobičajenim ritmom i životom.
u svakom slučaju sretna sam što me jad, tuga i očaj skoro nisu uhvatili, čak mi i pms prolazi a da ga ni ne primjetim, što je za mene čudno jer sam onda poprilično plačljiva.
zapravo osjećam....ne, ne, kriva riječ.... funkcioniram kao robot.
samo obavljam svoje zadatke ali osjećaji...ne znam....nema ih...
hmmm, bit će da se to moja podsvjest brine za moje psihičko stanje pa mi je osjećaje (dobre i loše) spremila na sigurno sve dok si budem mogla priuštiti da ih pokažem. možda to zvuči tužno, grozno....ali čini mi se da mi je tako bolje. i sama sam se zaprepastila kad sam jedan dan shvatila da tako funkcioniram. nisam bila ni svjesna dokle sam dogurala. inače uvijek za sebe volim reći da sam hipersenzibilna, a vidi me sad...kao od kamena.
evo lupetam svašta, a zapravo samo vam želim reći držite se i ne daj te se i da vas volim i doživljavam nas kao neki mali klan jer nitko drugi nas ne može bolje razumjeti.
veeeeelika
Kako li si ti to lipo sročila!!!
I mislim da si rekla jednu veliku istinu-to ti je samo obrambeni mehanizam. Čuvaj ga, a kad ti situacija dopusti, prepusti se osjećajima
sfinga, baš si ovo lijepo napisala, isto tako se i ja osjećam, kad je MM doma ( pomorac), totalno sam opuštena i imam osjećaj da ništa ne mogu sama, a kad ode, nakon par dana, neka čudesna snaga se pojavi, znaš da nemaš drugog izbora i krećeš dalje sama i jaka.
tratincica, ma možeš ti to
nemojte se čuditi ali mene i danas nasmiju neke anegdote
mene na porod odvezao prijatelj koji me je inače tih dana (svaki drugi) vozio na kontrolni ctg u bolnicu, a onih dana između je vozio svoju ženu također iz istog razloga. kada me je prijavljivao u bolnici, neke podatke nije znao kao npr. moje novo prezime, na što ga je začuđeno žena pitala pa tko ste vi :shock: a on će: pa prijatelj.
a kad su mi donijeli moje stvari koje mi je ostavio rekli su mi evo donio vam je muž stvari, a ja sam ko iz topa: pa nije mi to muž
u devet mjeseci vidjeli smo se mislim 2 ili 3 puta po nekoliko dana. kad se malisa rodio dosao je tek par tjedana poslije. i tako.. ja sam baš prava samohrana majka
ali što me ne ubije to me ojača (osim ponekad)...kad baš zaredaju problemi i loši dani, ali trenutno sam u plusu
Tratincica iskreno suosjećam s tobom, ali samo hrabro. Bit će bolje kad prođe nekoliko dan i kad život uđe u kolotečinu.
Misli na bebicu i neka te tješi pomisao da će TM ipak biti tu kad se rodi. Misli na sve one krasne dječje stvarčice koje ćete skupa kupovati po trgovinama a koje si možda i ne bi mogli priuštiti da je on čitavo vrijeme tu.
Često novac i njie neka utjeha, ali kad nema ništa drugo treba i u tome pronaći nešto pozitivno.
Velika
Naš tata radi terenski posao, ali najčešće spava doma, tako da nije da ga nema mjesecima, ali često se događa da samo prespava i ujutro rano opet ide dalje. Tako je bilo zadnjih tjedan dana. A mene je uhvatila viroza, temperatura i totalna nemoć. Dve noći je mala spavala kod bake i dede, ali kad se ona vratila, znala sam da više nema bolovanja. A onda je uslijedila menga (potoci krvi) + migrena za poludit. Sreća da je dijete bilo razumno i pustilo mamu da krepava, a ona se zabavljala sama. Navečer me glava popustila taman na pol sata, da ju uspijem uspavati. Drugi dan slično... I onda sam si mislila kak je vama samima :? . Zbilja ne stignete ni odbolovati bolest.
Malena tatu voli, ali je već navikla da ga nema. Kad je tu, on zna biti umoran i nabrušen, od nje očekuje apsolutnu poslušnost, a naravno da ju ne može dobit kad ga nema, pa se često "svađaju" i onda ja moram biti između njih da ublažim situaciju, i to mi još više ždere živce.
Iscrpljena sam od samoće... iako mi ponekad i paše jer sam već navikla. Kako dalje? Tko zna...
Kad mi se dogodi da ovako pomislim, prestrašim se
ja sam, nakon godinu i nesto napokon docekala da zivimo sami, u istoj drzavi, gradu, pa cak i stanu
i evo sada opet u ovom stanu sa svekrvom, koja ne propusta naglasiti svaki dan po vise puta kako je ovo njena kuca. posto md-ov posao ne dozvoljava da se on preseli u zagreb, a ja sa svekrvom necu zivjeti ni u najdubljem ludilu, moja trakavica se i dalje nastavlja, a blize se bozic i nova godina...
uh mikka drzi se
evo ja pomalo dolazim k sebi...iako prazina jos odjekuje po stanu
Drž se......
Prvi put sad gledam ovaj topic i cure, svaka vam čast. I vama i VM-ovima.
MM i ja smo živjeli skoro 2 godine odvojeno, ostala trudna, rodila, spremala jedan veeeeliki ispit...ali nekako je prošlo.
Sad, kad smo opet skupa, ne mogu zamisliti tu odvojenost.
Ali, kao što je netko gore rekao, kad smo malo skupa, nemaš vremena za gluposti, tih par dana koje smo provodili skupa, zbilja smo uživali- vječno zaljubljeni. Posebni su to trenuci.
A i njima je teško. Kad samo zamislim da ja moram na dugi službeni put bez svojih curica, da one moraju ostati s tatom- mislim da bih poludjela!
Da ne duljim- svaka vam čast i držim fige da će vam uskoro krenuti na bolje!!!!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom