Da počnem, ne od sebe, nego do moje none. Moj djed je bio pomorac i nije ga bilo kući po godinu- godinu i pol (to je bio tako pred 50 godina). Ona je sama cijelu kuću izgradila ( a onda nije bilo tehnologije kao danas, nego je cement i cigle nosila zajedno sa radnicima). Odgojila je potpuno sama moju pokojnu mamu i ujaka (čudim se kako su uopće uspjeli napraviti dvoje djece ).
Zatim moja druga nona (tatina mama) ista stvar, samo oni su bili iz jako bogate familije pa joj to sve skupa i nije tako teško padalo.
Moja mama - odgojila nas troje sama, uz posao i provatan biznis, izgradila sama dvije kuće (jednu trokatnicu jednu četverokatnicu i počela prošle godine graditi treću na 3 kata). Naradila se kao marva pa se ni ne čudim da je, jadna umrla pred 4 mjeseca u 55-oj godini . Sav taj posao, muka i rad a da u plodovima neće uživati .
Ja sam se bila zaklela da se nikad neću udati za pomorca (zamalo jesam, skoro pa već bila pred oltarom ), a nabasala sam na veće zlo - pilota komercijalnih letova. MM je sveukupno bio kući oko 6-8 dana mjesečno i to ne u komadu. Odlazio je i po 15 dana (ostavio me sa 3 dana starom bebom na 15 dana, nakon carskog), živjeli smo vani i nisam imala NIKOGA tko bi mi pomogao. Sve sam morala sama. Nakon 4 godine zaključila sam da su mi iznad novaca važnije neke druge stvari i rekla - alas! Sad je kući i ponekd malo žalim za onim danima kad sam sve korijla po svome, a i još uvijek se ponekad ponašam kao samohrana majka jer sam se u svemu naučila oslanjati na samu sebe (valjda i genetika ) pa se on ljuti i pita zašto je on kući ako se njega ništa ne pita ali ne mogu si pomoći .