Mina i Sfinga slažem se s vama.
Stvarno je ponekad jako, jako teško i koliko god se trudiš gledati na to s pozitivne strane ponekad jednostavno ne možeš.
Ja sam po prirodi veliki optimist, ali kad ti je dijete čitvu noć plakalo, kao što kažete frižider prazan a balkon pun smeća jednostavno imaš osjećaj da se on od svega izvukao i da je najlakše zarađivati novac i ne brinuti o ostalom. Ipak nije to baš tako jer kad si daleko i najmanja stvar ti se čini velikom. Svaki problem koji ja imam kod kuće njemu se čini sto puta većim.

A onda kad konačno dođe doma treba mu vremena da se privikne na naš ritam jer je 4 mjeseca bio okružen morem i nekolicinom nepoznatih ljudi. Onda želi ruček u podne, jer je tako bilo na brodu, večeru u 6, jer je tako bilo na brodu i još sto drugih stvari jer je tako bilo na brodu. Mene to izluđuje jer smatram da kad dođe doma treba zaboraviti taj prokleti brod a ga donosti u našu kuću.
Ipak trudim se razumjeti da njie lako nakon 4-5 mjeseci u jedan dan promijenioti film u glavi i živjeti jedan potpuno drugi život.
Nako nekog vremena se priviknemo jedni na druge i sve savršeno funkcionira do ponovnog rastanka...