uf, u velikoj sam krizi, al nemam nikog da se potužim pa gnjavim sve vas a kratko sam s vama i znam da možda nemam pravo na to.
Jučer smo se počeli nešto međusobno pucati preko sms jer mene lovi tuga oko blagdana, a prije sat vremena sam otvorila njegovu ispis mobitela i opet se meni javile neke sumnje (koje su prije nekog vremena bile opravdane, al on je s time prekinuo). Nazvala sam ga i odmah optužila a da nisam ni razmislila i provjerila to. Nažalost bila sam u krivu. No on je sad tu povrijeđeni (jer ima i pravo biti) no ja se još uvijek borim s ljubomorom i samoćom. Da to nije sve njemu je dosta i toga što ga kad se vrati doma provjeravam di je i kad se vraća (a ja to samo radim jer ga vidim na dan i pol i htjela bi da je to vrijeme onda s nama a ne po kafićima s prijateljima i ko zna di).
Ah , znam da priča nema ni glavu ni rep, al on mi je sad napisal da mu je dosta toga, da tak ne želi više živjeti i neželi mi se više javiti. Svi osjećaji su mi zbrkani, misli lutaju, glava puca a suze teku.
Teško mi je priznati al ja sam jedna od onih koja je morala i htjela oprostiti prevaru nakon tjedan dana braka. On je k tome na terenu. Teško mi se sada nositi sa svim ovim osjećajima. Nitko za sve ovo ni nezna. Brinem se za njega, no onda mi to se javi neki glas i pita tko se brine za mene.
Neznam.....
Možda nisam trebala tako reagirati, možda zaslužuje povjerenje. :/