U 2 sata ujutro su mi počeli lagani trudovi nisam više zaspala, otuširala se i čekala da svane. Muž me onda odveo u 8 u bolnicu. Doktor me smistio na odjel jer nije htio da u rodilištu slušam kako cura koja je taman rađala vrišti. Babica mi je rekla "nećeš ti do sutra". Trudovi su bili sve jači, odala sam po odjelu, došao mi je muž i zezali smo se svako 3 minute evo opet truda... Oko 5 sati popodne prođe babica kraj sobe i kaže aj da te doktor pogleda. Došla tamo doktor kaže ova je gotova na stol sa njom. Na stolu mi pukli plodnu vodu i čekaj, trudovi svako 2 minute. Babica mi kaže triba se glavica spustit. Oko 7 nisam mogla više od bolova vikala sam i vrištala. Ljuti doktor je dotrčao i stao se derat ajde oćeš rodit. Slijedeći trud sam tiskla on opet na mene da šta ja mislim da moram jače tiskat onda opet trud i nakon 3 put tiskanja beba je izašla. Babica je povukla posteljicu bez da sam osjetila.

Bebu oprali i izvagali sve bilo ok. Nakon 20 minuta dolazi doktor i histerično viče "ova krvari, ja neznam odakle ova krvari, ova je sva popucala neznam odakle krvari" jednu sat vremena je on mene šivao i vikao "spusti guzicu, nemogu ovako radit".

Sve u svemu moj porod je bio brz i svakome bi poželila al to šivanje me je dokrajčilo. Meni je to bilo toliko strašno. Volim djecu i moja beba je prekrasna, htjela bi ubrzo na drugo ali me strah. Puno žena koje poznajem kažu da su porod brzo zaboravile, a ja to jednostavno nemogu zaboravit. Noći se probudim sva mokra jer mi se u snu porod vraća...