Iskreno, ja o organizovanju pomoći nisam uopšte razmišljala dok momci nisu prohodali. Nespavanje, nacicavanje, hranjenje, uspavljivanje i sve ono što ide uz male bebe mi nije nikada padalo toliko teško kao činjenica da ih ima SVUDA. Ili sam ja u početku bila odmornija i ornija za 'maltretiranje' ali su oni stvarno najzahtevniji od prohodavanja pa tamo do 2.5 godine kad napokon krenu da prihvataju savete i ograničenja pa se može sve i svuda sa njima

Kad su bili bebe jedino što je trebalo zaista odraditi jeste pobrinuti se za njih (što priznajem nije bilo baš lako uz Matijine 6-mesečne grčeve), skuvati ručak, popeglati i održavati dnevni boravak i kupatilo. Kad su prešli na pod uvelo se obavezno usisavanje i potiranje podova u CELOJ kući, obavezno rasklanjanje stvari koje deca ne trebaju da dohvate a moraju biti u blizini (daljinac, telefon, pegla...), počeli su da jedu papice pa je i garderobe bilo više za pranje, prale su se i igračke i glodalice, kolica...Počeli su da traže mogo više pažnje, da bolje interakuju samnom pa nije bilo slučajeva kao do tada da ih ostavim da leže a ja da perem suđe. Napokon su prohodali i više nije bilo predaha. Sve što bih trebala završiti u toku dana moglo se odraditi jedino kad spavaju a meni je, onako crknutoj od celodnevne jurnjave za njima, bilo samo do horizontale (i to solo ).