Službeno još nismo u ovoj dobnoj skupini, ali uskoro ćemo biti, pa sam bila slobodna ovdje otvoriti temu.
Dakle, moj mali veliki sin od skoro 3 godine već dulje od tjedan dana štrajka i ne želi izlaziti van iz stana. Prvo sam mislila da je to uobičajeno nakon povratka s godišnjeg (sličnu situaciju smo imali i prošle godine), ali sad mi se to malo previše oteglo.
Ovih dana ne ide nikamo na čuvanje (čekamo vrtić, teta čuvalica više nije in), pa ga doma čuvaju bake. Uspiju ga izvući van na pola sata-sat (najdulje), a onda traži da idu doma.
S nama je još gore. Za vikend uopće nije htio izaći. Nudimo mu: hoćeš u Maksimir, u zoološki, na boćarski, voziti bicikl... ništa neće. On bi ostao doma.
Što je najbolje, čini se da njemu doma fakat nije dosadno - stalno je nečim zabavljen. I uopće ne gleda televiziju. Ajde, užica pola sata kompjutora dnevno, ali to je strogo kontrolirano (i ne igra igrice, nego piše slova u Wordu). Ili čita, ili vozi vlakiće, slaže plastelin, sluša muziku... i ne ponaša se kao dijete koje ne zna što bi sa sobom.
Ali meni ipak nije baš normalno da uopće ne želi izaći. I žao mi je tih sunčanih vikenda koje provodimo u 4 zida, a mogli bismo svi zajedno nekamo.
Ponašaju li se i drugi trogodišnjaci tako, ili smo raritet; je li to faza ili karakterna osobina?


Odgovori s citatom
, dakle, nama je bio problem u pokretanju, a vama, izgleda, u ostajanju vani.
Boky ima 3 i pol nama je problem ostati doma. Ujutro i ne otvori oči i već pita di idemo danas, uvijek neka akcija nikad nismo doma. Nama to odgovara jer smo " skitnice" obožavamo lutati ali nekam mi je stvarno dosta svega. Kad dođem u vrtić po njega pitanje " di idemo sada" za poludit ali vani nam je super tako da uživamo.
A i kazaliste mi je daleko!
Ja da zivim u gradu(sto mi je bila zelja a eto ljubav me odvede na drugu stranu)mislim da bih samo setala i gledala izloge i dan i noc!
