nama je izvlačenje karla iz kuće postalo uobičajeno, a ne prežemo ni pred prijetnjama tipa sad će mama usisavati (boji se usisavača) ili slično (mama sad ide sama, obučem jaknu i izađem iz stana, pa onda trči i on pa se oblačimo praktički na stubištu). Generalno, više voli izlaske popodne (nije baš jutarnji tip), i primijetila sam da ga na neke izlaske uopće ne moram tjerati (iako se navlačimo s presvlačenjem i spoznajom da treba prestati slušati muziku), zato što su nešto novo što mu je zanimljivo i čega se ne boji. Recimo, u dvedeset posto slučajeva odmah izlazi ako mu kažem da se idemo voziti tramvajem, uspinjačom, da idemo po kestene, da idemo kod moje prijateljice ljiljane (tamo mu je lijepo), u profil u igraonicu i piti kavu...znači, ne samo ajde idemo van, već mora konkretno znati kud idemo i što ćemo tamo raditi. Ako mu je to pritom zanimljivo pristaje bez problema, a kad moramo ići samo nešto dosadno obaviti, mora u tome biti nešto za njega, zanimljivo, i najmanja sitnica ga zadovoljava (recimo, izvučem ga u bio i bio kad mi nešto treba jer mu obećam lizalicu, samo njihove mu dam jer nemaju šećera, i to svake prestupne). kad su strahovi u pitanju, nikad sam ne kaže čega se boji, već ga moram pitati "bojiš li se toga i toga", "da li te strah ići tamo i tamo" i tek onda kaže što ga muči