Cesto sam citala stranice rode, vase price, neke sretne, neke tuzne...
Nisam se javljala, jer moja prica, smatrala sam, nije spadala niti u jednu 'grupu'...cekala sam vrijeme da moja prica postane jednom sretnom pricom...ali nije.
Prije nekoliko dana, po vec neznam koji puta, gledala sam u svoju negativnu 'betu' ali ovaj puta nijemog krika...
Proteklih nekoliko godina, otkako sam saznala za svoj 'uterus bicornis', na svaku svoju potpomognutu oplodnju odlazila sam i vracala se radosno... Uvijek je sve teklo 'tako' savrseno, sve do bete...
Svaku svoju 'biokemijsku' trudnocu prozivljavala sam hrabro, uvijek iznova vjerujuci i naredni 'pozitivan ishod'..
Prosli petak, po prvi puta klonula sam duhom, sklupcala se u kutku svog neispunjenog sna i nijemo plakala...
Sve svoje AIH i IVF radila sam u jednoj privatnoj zagrebackoj poliklinici, puna povjerenja u svog profesora koji me uvijek hrabrio...
Svi nalazi, kako moji tako i od moje ljubavi, oduvijek su ok...
"Zdrava" zena, samo budite strpljivi, a toga imam za izvoz!!!
Prije nekoliko dana profesor me isprato rijecima; "Zao mi je ali Vi nemate srece."
Dali je jedini odgovor u 'sreci'...pitam se po prvi puta nakon 5 dugih godina u iscekivanje toliko zeljenog djeteta (?)
Postavljam u molitvi pitanje Bogu koji mudro suti i ostavlja me samom u svijetu tuge i neispunjenog sna... Dali sam trazila ikad puno pitam se s gorcinom...dali je zelja za djetetom "puno"...
Kamo i kako dalje...neznam, po prvi puta slomljenog sam i duha i tijela...
Cvilim nad ovim pisanjem, ne prepoznajem samu sebe, pisem vama...
nepoznatim dusama.
Znam da nisam jedina zena koja nemoze dockati svog andjela i bilo bi sebicno misliti tako, zato mi oprostite ovu moje jadikovanje...
Voljela bih putovati cestom gdje glasnici prenose poruke ljubavi, gdje Razum radi papirnate zmajeve od vlastitih zakona i pusta ih, a gorka Istina oslobadja Cinjenice njihovih okova...
Nijemi vrisak moja je izgubljena nada...