Meni je to sve čudno. Kao, nema love, a oni je troše ko ludi. Nema ništa jeftinije od prirodnog poroda, a ipak troše tolike lijekove i rade tolike pretrage. Kao da sami u sebe nemaju povjerenja. Ova sva rodilišta trebalo bi srušit i napravit nova, jer prostor ne zadovoljava potrebe kakve sad imamo. Da su mi i pustili muža da ostane sa mnom nakon poroda, di bi mi boravili? Na hodniku; ja na kolicima, a on stoji kraj mene? Kako bi i mogli dati nam djecu odmah na prsa kad se moraš žuljat na tim kolicima par sati? Kako bi MM-u dali dijete na posjeti, da ga nosa na rukama ispred lifta?
A i porod, ista priča. Prokinu ti vodenjak i onda ne smiješ ni na wc. Nekad ti čak ne daju ni kahlicu, nego puštaju mokraću s kateterom i još ti kažu da je to zato jer se ti od bolova ne možeš izmokrit do kraja.
Kad rađaš dignu ti križa u zrak tako da ti ostane neka rupa ispod predjela struka, a imaš osjećaj da ti glava visi i da tiskaš u nebo, a ne prema van.
Još ti neko i legne na trbuh da te rebra bole danima, a kad beba izađe ne možeš je vidjet, jer ti je guza podignuta i kad baciš pogled vidiš svoj pubis u zraku.
Ljubazni su i dragi, ali slijepo slijede svoj rutinski postupak koji je zastario i nehuman.