Zato sam ja cijelu trudnoću mantrala: "To će biti lutkica, to će biti lutkica." I nikome nisam dala da me scopra jer su me uvjeravali kako bu drugo dijete još gore, a ja sam znala da nemre biti gore.

I uspjela sam !
Npr. živjeli smo na 8. katu zgrade i ja sam imala kavez od balkona, doslovno rešetke do plafona, ali se zato moj tada 18 mjesečni sin uspio u hipu uspentrati uz njih i onda visiti kao mali majmun na njima, gledati kroz njih i vikati. "Didi !" Isto tako je s 18 mjeseci u par sekundi uspio izvrnuti TV dijagonale 72 cm, na sebe. TV je stajao u ormaru, a ja i MM bili pokraj njega. Poslije smo imali vezani lanac oko podnožja TV-a. Moja najveća noćna mora je bila s Lucianom ići nekome u posjetu, tako da smo bili uglavnom odustali od istih do njegove 4-te godine. Odlazak u shopping s njime je bio ravan podvigu nakon kojeg smo se redovno MM i ja osjećali kao ratni heroji nakon bitke. Ljetovanja su bila katastrofalna, nas četvero bi ga čuvalo, svakih 10 minuta smo se izmjenjivali, a ponekad bi ga lovili i drugi ljudi s plaže, a kad bi se vraćala nakon toga na posao imala sam feeling da se tam idem odmarati. I tako ima još punooo punooo toga, ali neću više da se ne obeshrabrite. 8)
Zato drage moje drugi puta mantrajte: "Bit će lutkica, bit će lutkica..."
