Felix, evo ukratko moga iskustva. Uselili smo se u novi stan tjedan dana prije nego sto se Shantana rodila i namjeravali smo obici sve susjede iznad i pokraj nas i obavijestiti ih sto ce se zbivati pa ako cuju neke cudne zvukove da znaju.....(zidovi su vrlo tanki tako da mi cujemo susjede iznad nas kad god naprave koji korak). Medjutim, tjekom tjedna nismo imali vremena, a onda je u subotu Shantana uranila i imali smo vaznije stvari za rjesavati (kao na primjer kako sto brze postaviti rolete da stan bude zamracen, kako napuniti bazen s vodom kada je voda u kvartu iskljucena zbog kvara, kako izbjeci telefonske pozive bonicke babice da se dodjemo registrirati u bolnicu itd....)
Sve je proteklo prilicno tiho (ako se ne racuna neprekidna glazba u obje sobe u trajanju od cetiri- pet sati i glazba u zivo u finalu ) tako da su susjedi ostali neuznemireni.
Visok stupanj privatnosti i opustenost cuda stvaraju.
Vrijedi i obratno: nedavno mi je jedna poznanica koja je inace hipnoterapeut, ispricala kako se dobro nosila sa bolovima (dva dana u laznim trudovima pa dva dana u pravim trudovima....) sve do onog trenutka kada joj je babica rekla da mora u bolnicu na drip i da treba dobiti petadin (drogu koju ovdje koriste protiv bolova) jer se SIGURNO nece moci nositi s bolovima. Kaze da ju je tom svojom opaskom potpuno slomila.
Inace, bio je na portalu i jedan clanak o tome kako je dozivljaj poroda vrlo kulturoloski uvjetovan. Svi dokumentarci ili igrani filmovi koje sam ja vidjela a koji su prikazivali porod u bolnici, prikazivali su zene koje zapomazu ili vicu ili su im lica izoblicena od boli. Vrlo sugestivna poruka....