Kako vrijeme prolazi, ja se bavi razmišljanjem o porodu. MM-u je izuzetno drago da sam ga oslobodila tereta poroda jer mi je (tek sad) priznao koliko mu je to ostalo kao trauma. Meni je drago da znam i da mi neće biti u blizini kad se trebam koncentrirati na izgon (sve do tada ni njemu nije panika). I nekako si mislim, zapravo, zamišljam neku polutamnu prostoriju bez ljudi, bez piskutanja (ctg-a) i bez smetnje. Samo ja i moja beba u putovanju. Doulu nekako vidim izvan svog vidokruga, tu mi je za svaki slučaj, a opet, sigurna sam da me neće požurivati, neće paničariti - jednostavno je tu.

Zapravo mislim da bih trebala meditirati, da si um naviknem na koncentraciju na unutra, ako me razumijete. Jer ako se uspijem isključiti od vanjskog, manja je mogućnost da mi "nešto" prekine, uspori ili zasmeta u trudnovima, ili jednostavno prekine tijek..