Evo i moje priče o carskom iz sisačke bolnice:

Termin mi je bio 19.2.'09., a 2.2. sam došla na ctg u 8 ujutro.
Zaključili su da beba spava, pa su rekli da dođem ponovno u podne. Opet im se nešto nije svidjelo kod očitavanja, pa su me naručili i treći put tog dana, u 17h.
Ctg opet nije bio dobar, odmah su me otpremili na "kozmetičku pripremu", zaključili da nisam otvorena ni milimetar i da ću vjerojatno morati na carski. Još sam neko vrijeme bila priključena na aparat, muž je bio sa mnom cijelo vrijeme (jer smo odradili tečaj), čak su se očitavali i trudovi koje nisam osjetila, i budući da se stanje nije popravljalo, u 20h sam već bila u operacijskoj.
Dali su mi spinalnu (koju nisam ni osjetila, iako sam bila uvjerena da mora bit bolno kad te bodu u leđa). U 20.35 beba je zaplakala (i ja zajedno s njom). Bio je zapetljan u pupčanu, sreća da su ga izvadili na vrijeme. Još oko pola sata je trajalo čišćenje i šivanje, i već sam bila na krevetu i ljubila muža koji je čekao u hodniku (to je bio najdirljiviji trenutak, hehe).

I onda, naravno, nekoliko boca infuzije za stezanje maternice, dvije injekcije koje ublažavaju bol rane i ležanje 24 sata nepomično na leđima. Taj dio je bio najteži. Bila sam gladna k'o vuk. Nakon 24 sata me sestra podigla, malo prošetala, dala mi dvije tablete za poticanje stolice, i za nekoliko sati, kad sam obavila to na wc-u, izvadili su mi i kateter za mokraću.

I dalje je sve išlo super, počela sam hodati malo po malo, a treći dan sam već sjedila na ulazu s mužem (opet dirljivo...)

Dijete je kod mene bilo od trećeg dana, počela sam dojiti i sve pet.

U svakom slučaju, svakoj ženi bih poželjela da ima porod kao ja: bez porođajnih muka. E, da mi je tako i drugi put...

Curke, sretno svima koje se tek pripremate!