ma, ovaj topic postoji da se malo požalimo, podijelimo dojmove i utješimo kad smo u krizi. ne znači da bilo tko žali što je u situaciji u kakvoj je.
mene je tandem jednostavno snašao, nisam to planirala, ima dana da sam skoro i požalila, ali zapravo- ne bih ništa mijenjala, ništa ne žalim. jer, do toga me nesvjesno dovelo niz koraka i odluka koje sam donosila instinktivno i s osjećajem da radim najbolje za svoju djecu.
kad sam u trudnoći pokušala u jednom očajnom trenutku mateja odviknuti od noćnog cicacanja, njegov me plač koštao kontrakcija jačih i opasnijih od bilo čega tada, i to jednostavno više nije bila opcija.
odgovorno tvrdim da je zbog zajedničkog dojenja, tj. dijeljenja cice matej puno blaže i s manje ljubomore reagirao na bebu.

što se tiče noćnog cicanja- ja jako volim komoditet u krevetu, dobro se naspavati, važan mi je taj moj prostor, mir i ne volim nikog osjećati blizu dok spavam. matej mi je noću počeo jako smetati već u trudnoći, no voda mi je do grla u pravom smislu došla tek kad je bebač imao već 3 mjeseca. jednostavno sam morala nešto poduzeti, inače bih poludjela.
bez uzmaka, nema cice, ona spava i bok. možeš ju podragati, reći joj laku noć, poljubiti, nasloniti se na nju, ali ona se sad odmara i to je to. valjda je u meni dijete osjetilo tu odlučnost i sve je ispalo lakše no što sam mislila. a pomogao mi je iritual pranja zubića, iza kojeg više cicanja nema.
to je bio trenutak kad sam se morala zauzeti za sebe da ostanem normalna i pribrana tijekom dana.