 |
|||
Šta mi je?
Ne znam što se događa samnom..uvijek sam bila emotivna i intezivno bih proživljavala tuđe probleme, bolesti, smrt..ali sada je to još intezivnije, točnije od kad sam rodila Lucu užasno me pogađa sve vezano za djecu..npr. rasplakala sam se jutros nakon što sam pročitala da je trogodišnja curica (iz Zagreba porijeklom) poginula u tsunamiju.
Dovoljno je da vidim neki naslov pa da me stisne u prsima, boli, navale suze..Ne daj Bože da šta vidim..Jel se vama ovo događa/lo?
s godinama sve više
prije 10 godina sam bila ko stijena
ništa me nije moglo rasplakati
a sad cmizdrim i na Dadilju
Re: Šta mi je?
daMajaMajica prvotno napisa
Jel se vama ovo događa/lo?
svaki dan
i oduvijek, nije me dijete promijenilo.
Potpisujem Ivaricu!
I na zeku i potočić i danas zasuzim!
Ja od kad sam rodila tulim na svaki tragični događaj.....a kad su djeca u pitanju....joj, ne smijem uopće ništa gledati ako je negativno, tragično i teško za njih.... obavezno se rasplačem i uvijek ona ista težina na srcu....užas!!!!
hvala Bogu..već sam se prepala da me hvata neka post-postporođajna (čitaj zakašnjela) depresija. Osjetljiva sam oduvijek na jad, tuđu bol, tugu, ma sve..ali sad to već prerasta u histeriju, plačem i steže me ispod grudi-boli za poludit, cijeli dan sam u balunu..ponekad znam gledati moju Lucu dok spava i samo na trenutak u toj silnoj ljubavi mi navre misao da bi joj se nešto moglo dogodit..URNEBES! Isceniram u toj sekundi cijeli horor i uhvati me strah!!!, plačem nad zdravim i prekrasnim, usnulim djetetom! MM to pokušava ali ne može skužit..Samo frendica koja ima kćer stariju od Luce 5 mjeseci..Čak mi je rekla da je bilo sram ikome o tome govoriti, da ne pomisle da je makla! :shock: Jesmo se našle!
a ja mislila da sam ja luda.....
....isto ovo i ja radim i to me izluđuje....onda pomislim da zazivam neku zlu sreću i poludim od muke....brzo se uhvatim nekog posla da zaboravim....i tako svako malo. Imam užasan strah od nesreće....sad mi je lakše kad vidim da nas ima još...
mene lovi i tuđa tuga a i tuđa sreća. recimo kad gledam klince kako pjevaju u zboru ili nastupaju nešto, kao da proživaljavam ponos tih njihovih roditelja i uvijek imam oči pune suza iako nikog ne poznam :shock:
Ja se stvarno bojim kakva ću tek biti jednog dana kad ću imati dijete...jer sam i ovako užasno osjetljiva i lako me rasplakati (mislim, mene valjda rasplače i reklama
Ja obavezno cmizdrim na nekim dječjim nastupima....kada ih vidim onako male kako plešu ili pjevaju.....u srcu stisne, odmah suze navru, ne mogu skinuti osmjeh s lica....dobro si rekla, kao da proživljavam ponos njihovih roditelja.....kakva hrpa emocija, MM me uvijek gleda u čudu... :D
i ja. a inace nisam neka cmizdravica.Ja obavezno cmizdrim na nekim dječjim nastupima....kada ih vidim onako male kako plešu ili pjevaju.....u srcu stisne, odmah suze navru, ne mogu skinuti osmjeh s lica....dobro si rekla, kao da proživljavam ponos njihovih roditelja.....kakva hrpa emocija, MM me uvijek gleda u čudu... :D
ala, i ja isto :D placem na sve predstave u kojima sudjeluju djeca, na snjeguljici na ledu sam plakala (i skrivala se od svih susjeda da ne pomisle da sam luda), dan poslije na nastupu malih gimnasticarki, neki dan u filmu gdje je mali karatist dobivao plavi pojas, ja plakala za adrijana, suzim kad prolaze mazoretkinje kroz grad, a najsmjesnije je, za ovo bi mi mozda dali i dijagnozu :D je sto zasuzim i kad limena glazba prolazi stradunom, razloge ne mogu dokuciti, to vise nisu djeca vec brkati tipovi.
samo ne znam zasto onu drugu zovu suzana.
ivarice luda si sto gradi!
luda bozicna zvona? i ja isto!
ja često na neku pjesmu.....bez obzira na riječi, muzika me dira.....isuse, kakva hrpa ludaka...hehehheza ovo bi mi mozda dali i dijagnozu :D je sto zasuzim i kad limena glazba prolazi stradunom, razloge ne mogu dokuciti, to vise nisu djeca vec brkati tipovi.
maja, nisi! ti si plakala zbog adriana :D sori ala :/ 8) poletilo j.luda bozicna zvona? i ja isto!
smijesno mi je sto ja nekad ne placem zbog onih ljudi kojih se dogadaj tice, nego zbog onih sa strane, evo, neki dan kad je sasa pobijedio, ja sam plakala zato jer daria place
Ivka, Maja i ja sam naravno plakala. I tocno sam ga vidjela sa plavim pojasom. Na svim ovim turnirima i polaganjima na kojima smo bili mene svaki put tako tresu emocije za klince iz njegovog kluba da me uzasno strah kako cu se osjecati i ponasati kad on jednom krene. Ne znam bas da ce to moje srce izdrzati
ja mislim da je to dobro za srce. cisti nas 8)
onda cu ja zivjeti ko kornjaca
ne mislim baš
ja se za svaku pojedinačnu tugu pitam kako svijet uopće može dalje, kako vrijeme može teći, zašto se zemlja ne raspadne
ajme kako mi je drago sto vidim da nisam luda ...ustvari nisam jedina luda
najgore mi je sto ja cmizdrim za svakakve gluposti, a onda mi je jos muz pocne rugati.
a za brijacine raznih horor scenarija za mog egica... strava sto sve moja masta smisli :shock:i ja sam se vec pocela bojati da to nisu predskazanja, bojala sam se ikome reci, napisati...
nadam se da je to ipak od straha zbog moje neizmjerne ljubavi prema njemu.
ege, ima ti neka narodna: nedo bog da ti se dogodi ono sto je majka zamislila.
tu nisam cula, ali definitivno se slazem s njom
a meni je dan definitivno utišao u mneku stvar
joj, šuti, ja sam čula, fakat stoji.
prije sma mogla bez problema gledati neke napete filmove i scene, ono ubojica iza leđa s nožem i sl, sad mi to predstavlja pravi šok za živce
Potpisujem vas sve! Uz sve tuge, smrti, stradanja, bolesti, sreću, vjenčanja, rođenja, predstave (ja jedina plačem na Majinim predstavama :shock: ), filmove, glazbu, Big Brother (MM mi nije dao da gledam jer sam ridala)najgore mi je što zadnjih godina plačem kad sam ljuta. I uvijek mi bezbroj argumenata i odgovora prolazi glavom, a ja ne mogu izgovoriti ništa jer me guši i suze liju same od sebe i znam da sam u pravu, a moram pobjeći.
A horor scenariji za Maju su mi strava. MM i ona se moraju vratiti u 8, a ja već u pol 8 nemam više suza i sve imam u glavi - ko mi je javio, kako, kome sam ja, koje dijelove stana sam razbila, koju crninu nosim, gdje i s kim živim, koje njene stvari čuvam, kako joj izgleda grob, koje cvijeće joj nosim na godišnjice... evo i sad plačem. Opsjednuta sam mišlju da u svakom trenutku moram imati nešto uz sebe da se brzo samoubijem kad saznam da je umrla, pa da ju mogu uloviti tamo negdje između svjetova.
Pridružujem se klubu 'Ludih sto gradi'!
Oduvijek sam bila plačimačak, ali otkako sam zatrudnila jednostavno nemrem vidjet dijete i ostat mirna. Ili cmoljim jer je tako slatko, ili cmoljim jer je jadno, ili si već smislim neki scenarij dušu dao za cmoljiti.
A tek panika, bezrazložna, koja me zna uhvatiti... Stvarno je olakšanje vidjeti da nisam jedina koja u trenucima najveće sreće vrti po glavi horore kojima bi i sam Stephen King skinuo kapu. Ja sam masu puta rekla da je jedan od razloga zašto ne bih ostala samo na jednom djetetu taj ako se njemu nešto dogodi ne znam da li bih našla razlog za dalje živjeti, pa su mi znali reći da sam luda, da zašto bi mu se uopće nešto moralo dogoditi, da samo prizivam nesreću...
Ako i jesi luda, barem nisi jedina. I meni je to jedan od glavnih razloga zašto čeznem za još jednim djetetom.Ja sam masu puta rekla da je jedan od razloga zašto ne bih ostala samo na jednom djetetu taj ako se njemu nešto dogodi ne znam da li bih našla razlog za dalje živjeti, pa su mi znali reći da sam luda, da zašto bi mu se uopće nešto moralo dogoditi, da samo prizivam nesreću...
Neki dan sam se rasplakala u sred Merkatora, gledala sam slikovnice i naišla na Djevojčicu sa žigicama, to mi je nešto prestrašno, mislim da to neću svom djetetu čitati.
mislim da ide nedo Bog da ti se desi što ti majka veli,a strina želi.....
kao i uvijek mizogina narodna poslovica
ajme, smokice, ti si napisala sve sto mene proganja u najruznijim mislima, ali mene bilo strah cak i napisati.
dodi da te zagrlim, sestro po katastrofi, pa da se zajedno isplacemo!
...jel evo vec iza ugla - tiruuu-riruuuu-tiruuuu-riruuuuu - dolaze s ludackim kosuljama po nas
al nekak mi se kiseli osmjeh, šta ak smo stvarno lude?
Trebalo bi zatvoriti ovaj topic za javnost, jer zamišljam sljedeće:
ja i MM na sudu, rasprava o skrbništvu, a MM vadi isprintan ovaj topic! Uz sve što već zna o meni, ne bi mi dali ni da žohara čuvam.
Al duboko u sebi znam da je to ono što nas zapravo čini najboljim mamama na svijetu
bilo bi puuuuno gore da ste sante leda
nažalost poznam par primjeraka...........brrrrrrrrrr
Ja više ne mogu pogledati nijedan film ili bilo što na TV-u što ima veze s djecom. Neki dan sam plakala na film Fan.
Ovo za trogodišnju curicu stradalu u tsunamiju me totalno ukomiralo.
To moja mama zna masu puta reći, a i ja se skroz slažem.Ja sam masu puta rekla da je jedan od razloga zašto ne bih ostala samo na jednom djetetu taj ako se njemu nešto dogodi ne znam da li bih našla razlog za dalje živjeti, pa su mi znali reći da sam luda, da zašto bi mu se uopće nešto moralo dogoditi, da samo prizivam nesreću...
Joj, ovo mi se događa svako malo. Baš sam neki dan to na topicu o postporođajnoj depresiji napisala. To mi se obično događa kada legnem navečer. Onda moram brojati sekunde i forsirati neke sretne misli da zaboravim ovo ružno.
Ja sam se raspekmezila na Rodinoj rasprodaji kada su Kikica od Ivakike i još jedna curica uspjele održati ravnotežu ležeći klaunici na nogama.
Ma cure, nismo mi lude, mi smo samo MAME.
Evo i mene tulibabe...
Smokice uspila si me nasmijat do suza!
al nekak mi se kiseli osmjeh, šta ak smo stvarno lude?
Trebalo bi zatvoriti ovaj topic za javnost, jer zamišljam sljedeće:
ja i MM na sudu, rasprava o skrbništvu, a MM vadi isprintan ovaj topic! Uz sve što već zna o meni, ne bi mi dali ni da žohara čuvam.
Al duboko u sebi znam da je to ono što nas zapravo čini najboljim mamama na svijetu
Curke sve vas volim, ko sestre po muci smo..Ali ustvari istina je baš ono što je Smoki napisala-mi smo njihove mame! (najbolje na svijetu!)
Evo i mene s vama, tulilica i plačko. Oduvijek mi nije bio problem zaplakati, a otkad sam rodila, jednostavno sam nenormalna. Isto plačem na sve i svašta. Već sam i ja mislila da sam luda, muž me u čudu gleda i snebiva se, a ja sam se počela tješiti da je to čak i genetski ne bi li opravdala svoju ludost; jer mi i mama i baka plaču na sve, i tužno i sretno. Zamislite, ja sam vam čak hodajući po dućanima sad pred Božić plakala i skrivala se da to tko ne vidi jer mi je to sve bilo tako nekako lijepo a opet tužno. Luda baba-reklo bi se. A kad je riječ o djeci, neću ni pričati. Naaajgori scenariji koje ljudski um može smisliti popraćeni ridanjima, a bogme i kad je nešto lijepo i veselo ( kad me Fran ujutro po sto puta u krevetu poljubi i kaže mama), lijem suze kao iz kabla. I učvršćujem vašu teoriju da smo mi najbolje mame na svijetu.
...i ja sam se skrivala
Benu je to bila prva predstava.
ma, plačem na sve...
Evo i mene u klub...ja ni na filmove s totalno izmišljenom tematikom ne mogu ostat mirna ako se radi o djetetu...
Ako je tko gledao Sanjivu dolinu...mislim halo, 'duh' konjanika bez glave kojeg netko doziva da eliminira njegove protivnike tako da ih dekapitira...nisam mogla gledat jednu scenu gdje se dijete samo SKRIVA od tipa, a nedorečeno je kako scena završava...plakala sam ko da je moj KArlo u pitanju...
A ove stvarne priče...ignoriram koliko mogu...vidim da je bila tragedija u Aziji, znam da je nestalo puno ljudi i djece, ali brate, ne želim slike gledat...ne mogu, srce me zaboli za svako to dijete...
Meni je najgore kaj plačem na filmove, a znam da je to izmišljeno i odglumljeno, ali ne mogu si pomoći.
Nedavno je bio na televiziji dokumentarac o životinjama. Kad je veliki medvjed ubio malog medvjedića na obali rijeke (jer se mama medvjedica previše udaljila spašavajući druga dva medvjedića) ja sam se rascmoljila i zgasila televizor.
A kad se dogodila tragedija u školi u Beslanu, bila sam u depresiji tjedan dana. Kako se nikako nisam mogla osloboditi tuge, odlučila sam MM-a upoznati sa svojim stanjem i objasniti mu uzroke (da ne bi mislio da sam tiho jer se nekaj srdim na njega). Onda mi je rekao da se i on tako osjeća. Mislim da nismo samo mi žene lude i muški imaju te osjećaje, ali ih vješto skrivaju (valjda zbog srama).
Da, moj tak vješto skriva osjećaje da ni sam ne zna gdje su mu :/
ja sam neki dan gledala po ko zna koji put "Prohujalo s vihorom", te kada je doslo do one scene kada mala Boni pada sa ponija i gine, ja ugasila Tv.
Uvijek sam bila kmeza, ali sada se i na tv reklame znam rasplakat :/
ja cmoljim na onu johnsonovu reklamu sa slatkim bebama i govorim: buaaa tako je i moj sami bio mali i sladak.
dobro da ne plačem na onu gdje reklamiraju miris za wc
Ja sam vec na pocetku srednje otisla od kuce i zivjela 'mladim studentskim zivotom'. Jednu nedjelju vece i dobar dio noci sam isplakala Nil i Misisipi zajedno kad mi je mama otisla kuci nakon sto je za vikend bila tu. Imala sam uzasan osjecaj da ce joj se na putu nesto dogoditi ili u toku tjedna dok ja opet ne dodem kuci za vikend. To je scena koje se bas dobro sjecam iako sam ih imala i prije i poslije.
Sad mi krecu suze kad gledamo malca na snimkama sa kamere, bez izuzetka. Vecinom i na filmove, sretne, tuzne, whatever. A imam cak i par fotki koje ono...
Ruzne vijesti izbacujem iz opisa jer tu totalno odrvenim od uzasa. Ovih dana pratim, bez suza i toga, ali iznutra... Mislim da tada podizem odbrambeni stit i postajem racionalna i bijesna. Zasto i kako se to moglo dogoditi? Zasto bas tako neke zemlje, ionako siromasne i jadne?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom