Moj dvogodišnjak Fran izrazito plače kada ga ostavim s jednom od dvije bake samog ( bezobzira sto je u svome prostoru tj. kući ). Baki treba jako puno vremena da on prestane jecati.
Kada ih slušam iza vratiju, a i kada smo svi zajedno prisutni, primjećujem da baka ne razumije "dječji jezik". NJezin odnos spram Frana ne prodire u sfere slušanja i razumijevanja i adekvatnog reagiranja, već bombardira Frana sa svim mogućim kontraefektima, koji još više potiču njegovo nezadovoljstvo.
OD tona glasa ( pomalo oštrog i ubrzanog govora - vojničkog ), do nametanja svojih želja ( igara ) za kojim Fran nema interesa.
Jednostavno rečeno tip osobe koji puno priča, a jako malo sluša- kako s odraslima tako i s djecom.
Već dok pišem ovo dolazim do zaključka da Frana više neću ostavljati s tom bakom, ali od vas samo tražim reakciju, ili možda kakav savjet više.
Kada su djeca spremna biti ostavljena s osobama koje ih ne slušaju tj. imati dovoljno jak svoj ego da ih to toliko ne smeta? NIkada, ili je to individualno?