pogodila sambarbie, ne liniju
 |
|||
|
|
|||
pogodila sam
A baš je bilo teško!
ja puno toga nisam imala, bile smo nas dvije (blizanke) i brat koji se rodio u vrime rata - oboje roditelja nezaposleni a nas dvije taman na pragu puberteta... ja se ne sjecam niceg posebno sto nisan dobila, dapace, i danas sam vrlo skromna po pitanju materijalnih stvari i nazalost, vrlo malo trosim na sebe (valjda onda imam griznju savjesti)
kad je lara bila beba,htjela sam joj kupiti sve zivo.svakog medeka..svaku lutkicu..sada ce skoro 3 godine i najdraze igracke su joj one koje je dobila jos za 1. rodjendan.2 kupusice koje navaza okolo po stanu.primjetim da kad joj dosade,iskopa trolice pa se igra s njima.ne trazi nista novoga,pa mislim,i svima govorim da joj vise ne kupuju igracke jer nece znati niti jednu cijeniti.
sljedecu igracku dobiti ce za treci rodjendan..
i ja sam joj htjela pokupovat sve zivo sta vidim,al sam shvatila da je to i bacanje novca.onda niti jednu igracku ne zavoli dovoljno da joj nesto znaci.
Ježim se već na to što ću mu sve morati kupovati zato jer to "svi drugi imaju". Dosad sam tome uspješno odolijevala (doduše, tek su mu dvije godine), ali mislim da i roditelji dosta doprinose tome od rođenja jer ne žele zaostajati za okolinom. Bar koliko vidim oko sebe.
ovo je tema o kojoj zaista puno pričam s mužem (koji se još sjeća nedostižnog hi-mena, jer je njegovom ocu bio bezveze)..Činjenica je da se djeca procjenjuju međusobno po igračkama, pa nisi "faca" ako nemaš barbie.. i kućicu i vjenčanicu i auto i Kena..Još nismo stigli do pravog odgovoraKako ga naučiti da bude skroman i misli svojom glavom, a da ne bude out????? Mislim da ćemo te poklone ostavljat za Božić, sv.Nikolu i ročkase..
Sjećam se da mi tata nije dopuštao gledati Twin peaks i Beverly hills jer su to za njega bila zatupljujuća američka sr.nja i sad vidim da i jesu bila uprao to, ali se sjećam kako sam bila isključena iz konverzacije u razredu i koliko me to bolilo. Tako da mislim da ću malenom na kraju dopustiti i neke stvari koje su za mene bezvezne, jer je njemu bitno i jer želim da mi se socijalizira bez nekih većih trauma..
Angie75 prvotno napisa
Jel ovo poanta ovog topica?
Cini mi se da smo na pravom tragu
A cinjenicu postojanja tog nekon zaostajanja za okolinom prenesu na svoju djecu, pa onda naravno da djeca imaju svoje prohtjeve i medjusobno se procjenjuju prema onome sto imaju, jer njihov svijet je jos uvijek samo svijet igracaka....
ja sam htjela rošule i nikad ih nisam dobilajer sam glavu razbila sa biciklom i tata nije dao da mi nitko kupi rošule (a bilo je zainteresiranih gastarbajtera)..i onda sam ih ja posudila od prijateljice (ona dobila nove) i skrivala ih pod krevetom, i vozila po ulici kad je on bio na poslu :/
ovo je moja "trauma" iz djetinjstva
mi jos nismo pod utjecajem okoline i sl., ali s obzirom da vrijeme leti...
ma bas bih htjela vidjeti te mame i tate koji ce trenirati strogocu takvim zabranama na djeci!
ne govorim o pretjerivanju, grozim se konzumerizma (10 barbika ili tako nesto), nego o umjerenom i racionalnom kupovanju prema svojim mogucnostima!
namjeravam svoju djecu poticati da imaju svoje misljenje i svoj ukus, ali roditeljevo izricito odbijanje usprkos inzistiranju djeteta na necemu moze izazvati samo kontraefekt. to su ipak samo stvari, igracke, i ne vjerujem da imaju toliki utjcaj na osobnost i karakter djeteta. vise ima utjecaja objasnjenje ili motivacija zasto je nesto kupljeno ili odbijeno kupiti.
Meni se čini da to počne čim djeca prohodaju i počnu se skupljati na nekom igralištu. Onda jedan roditelj kupi mali biciklić na guranje/tricikl, pa sutra već drugo dvoje djece ima takve bicikliće (bez obzira na to dal su djeca uopće pokazala ikakav interes za bicikliće), pa na kraju ih moraju kupiti svi. A djeca se njima uopće još ne znaju služiti i radije bi možda puzala ili se igrala s loptom. Onda slijede sva ona vozila na akumulatore... Za 15 godina će biti pravi motori i auti.
Jel ovo poanta ovog topica?
Cini mi se da smo na pravom tragu
A cinjenicu postojanja tog nekon zaostajanja za okolinom prenesu na svoju djecu, pa onda naravno da djeca imaju svoje prohtjeve i medjusobno se procjenjuju prema onome sto imaju, jer njihov svijet je jos uvijek samo svijet igracaka....
priznajem, kupujem.
iako sam svjesna da je to više radi mog hira nego što to šefica želi.
ko da ona zna npr. koliko ima vrsta the dog-ova
ali zato zna mama.
ali i moja zna ponekad izrazit želju. kupi mi to, to ima xy (a tek su joj 3)
na taj način je došao kući i policijski motor na akumulator. šefica ga vidila u susida i dušu isplakala dok nije dobila svoj.
dobro sam je uspila odgovorit od pravog vuka kojeg ima crvenkapica
Pa, uopce se ne radi o treniranju strogoce, cak niti zabranama, vec vise postivanju pravila umjerenosti, sto je jedan od nacina na koji se djeca uce cijeniti ono sto imaju. I ne dobivaju dojam od malih nogu da samo ono sto ostali imaju je dobro, i to oni jednostavno moraju imati kud puklo da puklo - pitam se zato dajemo li djeci krive inpute za njihovo odrastanje i susretanje s raznim situacijama tipa: to svi imaju / rade - zasto ne bi i ja...
Potpisujem Loryblue. Do sada nismo imali problema sa kupovinom necega zato sta to drugi imaju, vise je problem u tome sta svi vise-manje sve imaju. Bambino i nije bas neki strastveni sopingholicar, vise se fura na stednju. Kad ga neko pita sta da mu kupi to je uvijek ili lego ili megabloks. Ima doduse neke svoje strasti u kojima voli pretjerivati, npr. cipele i patikepriznajem, kupujem.
iako sam svjesna da je to više radi mog hira nego što to šefica želi.
ko da ona zna npr. koliko ima vrsta the dog-ova
ali zato zna mama.
Ali zato mama voli kupovati (ko fol za bambina
A tata!!!! On je jedva docekao bambinov drugi rodendan da ode u Austriju kupiti volan
Uglavnom kakvi smo mi potrosaci dijete nam je super.
:shock:
dobra igračka
sorcie, nikad nije svekijima oprostio, svako malo im nabije na nos
"Povođenje za ekipom" je sasvim normalna stvar u razvoju djeteta. Oni se moraju socijalno uklopiti, to je jedna od presudnih stvari za njihov život i sad, kao djece i u budućnosti, kao odraslih ljudi. Igračke su jedan dio te priče. S gledišta roditelja, mislim da treba naći mjeru između svojih odgojnih ciljeva/uvjerenja i dječjih želja. Mislim da roditelji vrlo male djece precjenjuju svoj utjecaj u tom segmentu. Dakako, mi uvijek ostajemo prvi i najvažniji odgajatelji djece, ali je normalno i potrebno da se oni socijaliziraju, odnosno da i ostatak svijeta utječe na njih. Skupina vršnjaka tu je iznimno bitna - o tome najbolje mogu posvjedočiti roditelji čija djeca se teško socijaliziraju i koji bi bili sretni da taj efekt mogu potpomoći s ponekom igračkicom. Moj stav je da prema djetetu treba imati razumijevanja. Da, ja ga odgajam, ali on nije ja, on je on, ima svoje interese, želje i društvo i ja to moram prihvatiti, inače je moj odgoj osuđen na promašaj, a naš odnos izgubljen. Kao što sam već napisala, stvar je u mjeri, a ta mjera znači i kompromise s roditeljske strane.
Slažem se s Zdenkom2.
... Kliknula sam pa je ošo post, ali ovo sam htjela reći: slažem se, ali to je jedna od meni najteže izvedivih stvari. Odrediti pravu mjeru i naći kompromis koji nije "rješenje kojim ni jedna strana nije zadovoljna".
Recimo, kupili smo yu-gi-oh karte rado, iako mislimo da je i crtić i sve to bezveze, ali neka se dijete igra s drugima.
Ali mobitel... nismo nikako htjeli popustiti jer smo smatrali da je mob tražio isključivo i jedino jer drugi imaju, a nije igračka, nego predmet sa stvarnom namjenom, a za tu namjenu mu ne treba. Ali kako je sve više djece u razredu dobilo mob, tako je pritisak na nas bio sve veći. Kad god smo se prepirali oko bilo čega, kad god je bio ljut ili tužan, pridodavao je i mobitel na hrpu. Tako smo stvarno jedva dočekali peti razred i trening u drugom kvartu da se riješimo te priče na način "evo, sada ti stvarno treba" a ne "toliko si gnjavio da smo napokon popustili".
I ja bih izlozila svoje slaganje sa Zdenkom i Vlvl - u nadi da cu tu mjeru pronaci
XI ja bih izlozila svoje slaganje sa Zdenkom i Vlvl - u nadi da cu tu mjeru pronaci
Glede mobitela, moje je mišljenje da mom djetetu u prvom razredu OŠ ne treba mobitel, jer se on uopće ne nalazi u situacijama bez nadzora, kada bi mu bilo nužno da se obrati roditeljima. U školu ga se vodi, po njega se dolazi, nikada nije sam. Naravno, on već žica za mobitel, ali mi ne popuštamo. E sad, nakon prvog dana u školi nas nekoliko roditelja išlo je zajedno na kavu. Jedan roditelj je pričao kako je njegova kći već od treće godine počela uvjeravati roditelje da joj je mobitel potreban. I, s obzirom da je tako rano počela, ona ga i ima i stalno ga je imala na uhu. Ne ulazim u to da možda ti ljudi žive drugačije nego mi, pa to stvara i drugačije potrebe, ali, njezin mobitel je pojačao pritisak ostale djece na roditelje. Osim toga i sestra mi je minirala stvar, kad je svojoj kćeri nabavila mobitel u 2. razredu OŠ. Dokle i kako se odhrvavati? Meni u svemu tome najviše ide na živce upravo ovo što kaže Vlvl, to što ne postoji stvarna potreba osim onoga da se ima nešto što imaju i drugi i da se ne bude "zadnji u razredu". Ja sam se za sad izvukla na M.-ovu bankarsku crtu - kad sam mu rekla da roditelji djeci kupuju mobitel, ali da djeca moraju kupovati bonove od svog džeparca, odgovorio je: "Mama, molim te nemoj mi nikada kupiti mobitel".
Zdenka2 okad sam na ovom forumu i otkad te čitam, svaki put u mislima potisujem. Dakle i sad veliki potpis, opet si pogodila bit. U tome i je stvar, brinem se oko mjere..Jer nisu sva djeca ista i nisu svi roditelji isti i zaista me strah da mi bublica za 20 god ne bi prigovarao nekog svog himena. Malo karikiram, ali brinem se hoću li nać pravu mjeru, hoću li shvatit koliko je nešto mom djeteu važno, hoću li znat prepoznat njegove potrebe, jer ne želim od njega napravit razmaženo derište koje će se bacat po podu u dućanu, ali još gora opcija mi je isključenje iz grupe vršnjaka zato jer nema neku igračku, koju mu ja nisam htjela kupit iz nekih "odraslih principa".
ponekad treba i djetetu dopustit da nade svoju mjeru!
a to se isto uci, na vlastitoj kozi, ne mozete uvijek vi kao roditelji to odraditi za njih.
Znam da moji roditelji nisu baš znali pogoditi koliko mi je nešto bitno i nadam se da ću imati više sluha. Inače bili su super, i imala sam puno super igrački, ali nikad nisu skužili koliko sam bila razočarana što nemam neke igračke koje imaju svi drugi. Znala sam njihove stavove oko igrački i na žalost nisam bila dovoljno glasna-tj. potisnula sam svoje želje i nikad ih nisam ni izrekla, jer me bilo valjda sram zatražiti tako glupu igračku. I kasnije sam često sama sebi i drugima opravdavala svoje roditelje zašto nemam to i to ili ne smijem tamo i tamo do tad i tad (ovo pogotovo, kao jadan tata mora kasno dolaziti po mene). Nadam se da to neću ponoviti sa svojom djecom, barem nek kažu što žele, a šta će dobiti...to ćemo vidjeti, trudit ću se da ne pretjeram.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom