iskreno, mislila sam da nikad necu dospjet na ovaj podforum. Bila sam glupavo sretna i zivjela na svom oblacicu iluzija.

No, tome je kraj, tata odlazi ovih dana, sad rjesava tehnicke probleme, izgleda tuzno, al kaze da mora, da je nesretan. Tesko mi je prihvatit sve to.. a ima toga gomila...

Najteze od svega je to sto ga strasno volim i sto mi je zlo od pomisli da cu se od sutra buditi sama, ujutro ne zelim otvoriti oci, samo bi spavala jer tad nista ne osjecam i nista ne mislim... Prvi simptomi depresije, ha?

Imamo predivnog 1,5-godisnjaka, koji ga obozava i ne znam na sto ce to izac... dijete ni ne otvori oci u kreveticu a vec zove tatu. Ne mogu ni zamislit sto mora osjecat da ga takvog moze ostavit. Osim toga, kaze da se namjerava o njemu brinuti i dalje, i to vise nego sto je do sad. Da ce bit tu svaki dan (???), brisat mu guzu i kupat ga... A ja ne znam kako da se postavim - dvojim izmedu svojih osjecaja i djetetovih potreba - bojim se da cu se svaki dan kad ga ponovo vidim ispocetka raspadat i ponovo se skupljat kad ode..

Sto da radim? Kako da izbalansiram i svoje i djetetove potrebe.. Kako da izbjegnem griznju savjesti?

I hoce li proci ovaj grozni ocaj kojeg osjecam?