Moja Laura će u 12. mjesecu napuniti 9 godina.Škola joj ide ok,trenira rukomet,jaako je draga i nježna curica.Ne opterećujem je previše s nekakvim pospremanjem ali željela bih da ipak neke stvari napravi bez da ja k'o aždaja vičem po kući.Tražim da napravi svoj krevet,promjeni vodu i nahrani svoju kornjaču,odnese smeće i po potrebi otiđe do pekare kupiti kruh.Napravila sam jedan plakat s njenim obavezama da ju ne moram stalno opominjati.Ali naš dan obično izgleda tako da ja od jutra moram tražiti od nje da se umije,počešlja,obuče,obuje,jede,napravi krevet,nahrani Kornija,kada je škola da napiše zadaću... i tako u nedogled.Soba joj izgleda kao da ju je pogodio uragan i bez moje intervencije mislim da bi u njoj počeli kraljevati miševi.
Jednom sam je pitala da kako njoj ne ide na jetra to što je stalno opominjem.Odgovorila mi je da sam ja mama i da moram malo i vikati ponekad .

Totalni sam protivnik fizičkog kažnjavanja a za nju je jedina kazna zabrana izlaska na igralište što po meni uopće nije dobro jer su nam klinci i tako previše doma.

Ne znam kako ću se nositi s tim kada se u 11. mjesecu vratim na posao a radim i vikendima(prokleta trgovina).Od MM-a nikakve pomoći jer on je još gori od L.

Dajte kakav pametan savjet,ja sam na izmaku snage.