KOLIKO STE SE PROMJENILE

[Demi]

drago mi je da je ovaj topic podignut jer ga inace vjerovatno nebi vidjela a tema je odlicna kao i razmjena iskustava....tjesi me da nisam jedina koju je to iscekivanje promjenilo...i ja se manje smijem, sve mi je nekako ozbiljno, volim biti sama, brzo se izivciram,treba mi vise njeznosti i paznje od MM...kad cujem da mi je neko od frendica ili poznanica trudna nesto me presjece od tuge ali i ljubomore jer se osjecam preskoceno i pitam se nisam li sad ja bila na redu da ostanem trudna i javljam sretnu vijest?
Nervira me i zalosti kad neko mene ili MM pita dal imamo djece i zasto jos nemamo? Ma ocu malo sutra to objasnjavati poluznancima( koji ionako pitaju samo da bi imali o cemu razglabata na kavicama) kad one koje bi to trebalo zanimati i koji bi nam trebali biti podrska, makar da mozemo kome pricati sta nam se dogadja i kako sve to napreduje..mi zaista nemamo s kime to podjeliti...
pogotovo me nervira moja mama koja ni sama ne zna dal da me bodri i podrzava ili da suti i ne mjesa se ili da se nada da nikad necemo uspjeti jer joj se moj MM od pocetka ne svidja pa si valjda misli da sta ce nam dijete jer bez djeteta imamo vece sanse da se rastanemo..ma tocno ju kuzim kak razmislja i to me nervira.
Ali moram priznati i da koliko god zelim da napokon i mi dobimo svog bebaca ipak me strah i same trudnoce, poroda i svega sto donosi novi zivot i gubitak neovisnosti i mira tj komocije koju sada imamo.
Da nema ovog foruma i svih koji ovdje pisu iskreno svoja iskustva, mislim da bi bila zakinuta za puno vaznih informacija ali prije svega i za moralnu podrsku jer vidjeti da se i drugi slicno osjecaju, prolaze i razmisljaju zaista puno znaci. znaci da NISMO SAMI

[hanumica fata]

ma, promijenila sam se, kako da nisam...

prvo je godinama moj sexualni zivot bio podredjen paranoicnom pazenju da se NE zatrudni - bila sam od onih cura koje misle da se beba pravi i od sapuna...jos sa sedamnaest godina sam isla kod ginekologa po tablete jer sam se toliko bojala da moj PRVI odnos bude nezasticen

pa kad sam napokon (nakon puno, puno godina), stigla do tacke u zivotu gdje sam odlucila praviti bebu, mom cudjenju nije bilo kraja kad sam shvatila da to nije odmah uspjelo!?!

jao majko moja kakvo razocarenje, kakve suze, najstrasnije!! :shock:

tih dana sam bukvalno dozivjela mali nervni slom, a MM sa mnom takodje...

ne bih mogla reci da je narednih par mjeseci reakcija na dolazece M bila bolja...
pa je onda pocelo pracenje svih mogucih parametara - moj organizam se od zgodne cure pretvorio u high-teck laboratoriju...trakice, temperature, hormoni, caj, sluz, pipanje, analiza bubuljica...igre bez granica.
i jos kao ubjedjujem sebe da je sve to kao spontano i ne pratim ja nista (samo kad vodim EVIDENCIJU, onda se kao racuna )
ne mogu vise da se sjetim vremena kad su se dani zvali ponedeljak i utorak, sad se zovu peti pred M, drugi poslije O...
na poslu sam u fazi kad se moji muski kolege bore za jake menadzerske pozicije...a kako se upustiti u igre koje podrazumijevaju cesta putovanja, nesigurne ugovore, promjene poslova i sve ostalo sto bas i ne pomaze ovulaciju

i tako.
proslog mjeseca je bilo najludje: MM me vodio na produzeni vikend u inostranstvo - kao, hocemo da se sexamo, opustimo, uzivamo...taman sto sam stigla - stize preuranjena M, i to jos na moj rodjendan!!!

i tu mi pukne film. nisam vise mogla to sebi da radim.

ne mogu reci da sam od tada bas kao bogzna kako mirna (i dalje virim u temperaturu i zalim za time sto su se nekada normalni i fini ciklusi rasklimali skroz otkad je ovo ludilo pocelo..)
ali ne nerviram se vise ni u pola toliko...
skontala sam da sam toliko toga vec prosla u zivotu, izasla na kraj sa tolikim situacijama...e, pa ne dam da me maltretira BILO KO, a pogotovo ne jedna jedina jajna celija, i to jos moja vlastita!!

eto, to je moje iskustvo za sada...

[xanax]

moja prica ide nekako ovako
nakon 100 godina prekrasne predivne veze (nismo vjencani ali zivimo zajedno) odlucili smo imati bebu
i to je vise bilo kao "Bilo bi lijepo imati bebu" pa se nismo pazili....
nismo bas ni ganjali O, ali da je beba dosla bili bismo presretni

Danas se u meni preplice 100 osjecanja.
Posto jako puno vremena provodim sa prijateljicom koja je dosla ovdje biti sa muzem a ima kcerkicu od mjesec dana, a ona ima neke projekte da zavrsi ja bebu pripazim svaki dan par sati....
i nekako na svojoj kozi osjecam da to nije bas tako bajno i krasno kako sam zamisljala....
U smislu da sam ja recimo velika sapvalica i da sam vec sada pocela misliti kako cu ja to izdrzati???? Onda sam shvatila da moram staviti na stranu svoj egoizam, i posvetiti se bebi...
potom strah da li ce MM biti dovoljno jak da sve samnom prolazi, od zubica, prehlada, ma svega....
Onda me uhvati osjecaj da bih ja sad jednu bebu kad pomirisem ovu svoju sto je pripazim....

i tako u jednom danu prodje me 1000 misli, zelja, ali kad se moj dragi i ja skupimo i predjemo na stvar ja kazem, ma hajmo praviti bebu pa sta bude...

i mislimda je to sasvim normalno, jer covjek se najvise plasi onoga sto mu je nepoznato...

mene jos brine to sto mi je ostao diplomski i par ispita da budem s te strane mirna, pa ako ostanem trudna kako cu uciti bla bla bla....

mi i dalje prizeljkujemo jednu malu Lunu i naravno da joj se veselimo....

[sonata]

Xanax, i ja sam tako razmisljala prije i za vrijeme trudnoce. Nisam tip koji voli biti zatvoren u 4 zida i u tom mi smislu tesko pada porodiljski. Naravno da idemo u setnje, nismo stalno unutra izmedju 4 zida ali nedostaju mi ljudi (radim u nastavi) i ta nekakva akcija. Ovako je svaki dan vrlo slican. Znam da ce mi biti lakse kad L. bude jos malo starija pa da mozemo busom do grada ili kod nekoga tj. da ne moram cekati da se MM vrati s posla pa da imam prijevoz. Ja i dan danas, bez obzira koliko ju obozavam, ponekad ceznem za danom kada sam mogla cijeli vikend provesti pred tv-om, u pidjami i bolila me briga za sve. Ali opet, toliko sam toga i dobila u tom malom tjelescu koje se tako lijepo nasmije kada me ugleda Sve ima svoje, i zato svaki period zivota treba u potpunosti iskoristiti. Ja jedva cekam da krenemo u zoloski, u djecje kazaliste i sl. jer znam koliko ce to nju veseliti a i ja cu tu imati neki svoj odusak (jer ce dan biti drugaciji).
Zapravo sam ti samo htjela reci da ne brines zbog svojih osjecaja, covjek si od krvi i mesa i normalno je da imas takve bojazni. I nedostajat ce ti puno stvari iz prijasnjeg zivota ali opet puno ces novoga nauciti i dozivjeti sasvim nove osjecaje. Mislim da puno pomaze da se covjek pomiri sto prije da je situacija takva, kakva je, kad jednom beba dodje. Da si umoran, neispavan ali sve se to stabilizira i ne traje to vjecno. A nakon toga imas malo stvorenjce koje te voli, treba i bez kojeg vise ne mozes zamisliti zivot
Zelim ti srecu da sto prije dobijes svog malog

[xanax]

hvala ti sonata, bas si to lijepo srocila
i ja jedva cekam svog malog andjela

[hanumica fata]

lili75, to je divna prica, neka ti je sa srecom!
mozda mozes da nam kazes sta je po tvom misljenju bilo presudno, nakon dosta vremena da se trudnoca napokon desi?
da li si imala nekih veci promjena u zivolu, poslu, glavi...
ili se vracamo na onu staru temu samo se treba opustiti
zivot je cudo i to je tako dobro

[pikapolonca]

mene je trudnoća. tj. roditeljstvo značajno promijenilo u smislu da sam više okrenuta obitelji i istinskim vrijednostima, znam razlučiti bitno od nebitnoga

[AMELLIE]

Promijenila sam se jako, potpuno, iz korijena što bi rekli stari naši...Nekad su me svi prepoznavali po optimizmu, zaraznom smijehu i veselju kojim sam zračila...sve sto sam radila...bio je niz uspjeha...drustvo...ples...faks....sve!!!


Danas: Nervozna, utopljena u svoje misli, bez osmijeha na licu, bez volje za bilo čim...jedino što uspijevam je dobro se sriktat i bit tip top svaki dan na putu na posao i natrag da nitko makar na prvu ne vidi ono sto nosim u sebi...prosla sam fazu izlazaka, tulumarenja sa MM jer sam shvatila da je to bio samo način da nemislimo o onom što nas oboje muči..najbolje se osjećam sama...i ovdje s vama.

[zeljana02]

odlicna tema...promijenila sam se definitvno...nikada u zivotu nisam osjecala toliku ceznju i zelju za necim... bas sam neki dan razmisljala kako zivot prolazi a mi samo nesto cekamo,zivciramo se, trudimo se i onda kada to postignemo ne mozemo se veseliti jer smo prazni i brzo to zaboravimo...cijeli zivot ispunjavamo necije zelje i zelimo da netko bude sretan: roditelji, prijatelji i sl,ali najteze je ispuniti vlastite zelje...ovo nase iscekivanje i zelja se jako oduzilo i za mene kao djevicu u horoskopu je ovo horor...uvijek je sve bilo isplanirano i organizirano, i onda u zivotu naiđes na prepreku koju ne mozes prijeci organizacijom i planiranjem i tu pocinju muke...godinu dana svaki dan se budim i lijezem sa istom zeljom, a sto je najgore osjecam se bespomocna, razocarana jer ne mogu utjecati na ishod...100 pitanja zasto?kako?kada? vrti mi se poglavi i pokusavam sakriti sve od okoline i glumiti da sam sretna,ali u sebi izgaram...najgore mi je kad kazu opusti se, ali KAKO???? sto vrijeme vise odmice meni je gore...molim Boga da blagoslovi nasu ljubav i uslisi nase molitve...uff...bas sam se malo ispuhala...hvala vam na ovoj temi...

[zeljana02]

odlicna tema...promijenila sam se definitvno...nikada u zivotu nisam osjecala toliku ceznju i zelju za necim... bas sam neki dan razmisljala kako zivot prolazi a mi samo nesto cekamo,zivciramo se, trudimo se i onda kada to postignemo ne mozemo se veseliti jer smo prazni i brzo to zaboravimo...cijeli zivot ispunjavamo necije zelje i zelimo da netko bude sretan: roditelji, prijatelji i sl,ali najteze je ispuniti vlastite zelje...ovo nase iscekivanje i zelja se jako oduzilo i za mene kao djevicu u horoskopu je ovo horor...uvijek je sve bilo isplanirano i organizirano, i onda u zivotu naiđes na prepreku koju ne mozes prijeci organizacijom i planiranjem i tu pocinju muke...godinu dana svaki dan se budim i lijezem sa istom zeljom, a sto je najgore osjecam se bespomocna, razocarana jer ne mogu utjecati na ishod...100 pitanja zasto?kako?kada? vrti mi se poglavi i pokusavam sakriti sve od okoline i glumiti da sam sretna,ali u sebi izgaram...najgore mi je kad kazu opusti se, ali KAKO???? sto vrijeme vise odmice meni je gore...molim Boga da blagoslovi nasu ljubav i uslisi nase molitve...uff...bas sam se malo ispuhala...hvala vam na ovoj temi...

eto drage moje dok sam pisala ovaj post bila sam T a da nisam ni znala...
:D :D ...sada ce se sve vratiti na staro i opet cu biti vesela i uvijek
nasmijana...

[Sumskovoce]

ovo je krasna tema i pišem ovaj post da malo podignem....osjećaji su jaki, a povjeravanje pruža tako rijetki osjećaj olakšanja...
promjenila sam se i ja, drastično sam se promijenila...
više nisam oštra prema ljudima, ne istresam se na nikoga, već obazrivo pričam, pazim na tuđe osjećaje, pokušavam drugima uljepšati dan ne bi li se i meni uljepšao...ne bi li i drugi bili obazrivi i pažljivi prema meni...
dobro razmislim prije nego nešto napravim, dobila sam osjećaj za poslijedice i malenih djela, svakodnevne rutine, sve je postalo vrijedno pažnje
više ne plačem kad dobijem M, zahvalim Bogu što je došla, što je redovita i što je samnom sve u redu
više pazim muža, trudim se pokazati mu koliko mi je vrijedan, usprkos problemu kojeg imamo
skromnija sam, ponekad ponizna, spustila sam glavu i puštam Boga da mi podari toliko željenu djecu
više vjerujem, više molim, više se nadam...
ALI neke stvari se nisu promijenile: svaki mjesec se nadam da sam trudna, svaki mjesec tražim O, pa davim muža na akciju, i dalje me nerviraju pitanja o tome kad ćemo imat djecu, i dalje se uhvatim kako vrtim crne scenarije i gutam knedle i suze...
Ja sam ja i dalje, ali su mi krila skresana, više nisam uvjerena da sam rođeni pobjednik, više ne uzimam stvari zdravo za gotovo već cijenim ono što imam, više poštujem druge ljude i njihove osjećaje... Smatram da me problem sa začećem promijenio nabolje...
I dalje sanjam naše anđele, volim ih a da se nisu još ni rodili, a znam da će doći....