ovo je krasna tema i pišem ovaj post da malo podignem....osjećaji su jaki, a povjeravanje pruža tako rijetki osjećaj olakšanja...
promjenila sam se i ja, drastično sam se promijenila...
više nisam oštra prema ljudima, ne istresam se na nikoga, već obazrivo pričam, pazim na tuđe osjećaje, pokušavam drugima uljepšati dan ne bi li se i meni uljepšao...ne bi li i drugi bili obazrivi i pažljivi prema meni...
dobro razmislim prije nego nešto napravim, dobila sam osjećaj za poslijedice i malenih djela, svakodnevne rutine, sve je postalo vrijedno pažnje
više ne plačem kad dobijem M, zahvalim Bogu što je došla, što je redovita i što je samnom sve u redu
više pazim muža, trudim se pokazati mu koliko mi je vrijedan, usprkos problemu kojeg imamo
skromnija sam, ponekad ponizna, spustila sam glavu i puštam Boga da mi podari toliko željenu djecu
više vjerujem, više molim, više se nadam...
ALI neke stvari se nisu promijenile: svaki mjesec se nadam da sam trudna, svaki mjesec tražim O, pa davim muža na akciju, i dalje me nerviraju pitanja o tome kad ćemo imat djecu, i dalje se uhvatim kako vrtim crne scenarije i gutam knedle i suze...
Ja sam ja i dalje, ali su mi krila skresana, više nisam uvjerena da sam rođeni pobjednik, više ne uzimam stvari zdravo za gotovo već cijenim ono što imam, više poštujem druge ljude i njihove osjećaje... Smatram da me problem sa začećem promijenio nabolje...
I dalje sanjam naše anđele, volim ih a da se nisu još ni rodili, a znam da će doći....