Mislim da sam se puno više promijenila otkako je došlo prvo dijete. To je istinska promjena. Tu sam definitivno prestala biti bezbrižna, blesava, neorganizirana, easy going, optimistična...

Nama je to bio šok od kojeg se oboje nismo dan danas oporavili. Mislim da zato i želim još jedno dijete, da prođem sve to još jednom, ali ovog puta opuštenije i normalnije. Kad se rodio bila sam luda prvih godinu dana, a onda sam se vratila na posao i odonda me muči grižnja savijest što nisam s njim dovoljno.

Ništa ne bih radije nego otišla na porodiljni i provodila vrijeme sa svojim djetetom. A valjda zbog tog stresa i silne želje i ne uspijevam. Ponekad mislim da mi Bog ne da jer zna nešto što ja ne znam. Da se možda ništa neće promijeniti na bolje, već da će biti još gore. Da ćemo drugo dijete još teže podnijeti od prvoga... i da ću imati još manje vremena i za jedno, i za drugo...

Promijenila sam se definitivno, puno sam depresivnija, nervoznija, neuračunljivija. Ne uživam ni u čemu i samo razmišljam o ovulaciji i porodiljnom.... Umornija u svakom slučaju.