Promijenila sam se puuuuno. I mislim uglavnom na bolje
U godinu i tri mjeseca koliko pokusavamo dobiti bebu naucila sam puno o svom tijelu, o zdravoj prehrani, i sto je najvaznije postala sam puno strpljivija, i ne planiram nista puno unaprijed jer znam da na puno toga ne mozemo utjecati vec samo izabrati nacin na koji cemo se nositi s tim.
Mislim da je svaka prepreka prilika da se nauci nesto sto ne bismo mogli nauciti na drugi nacin.
Iako ne mozemo nista sigurno planirati imam nekoliko scenarija:

1. najidealniji scenarij bi bio ovakav: imat cu svoju biolosku djecu i posvojit cu jos jedno
2. necu moci roditi svoje djete ali cu posvojiti i voliti necije tuđe djete kao da je moje
3. posto je u Hrvatskoj malo tesko doci na red za posvajanje ako ni to ne uspije prijavit cu se da budem udomitelj, iako mi je to najteza opcija zbog straha da mi ne odnesu dijete nakon sto ga zavolim i da ono ne pati ali ako djetetu pruzimo ljubav i ucinimo ga sretnim makar i krace vrijeme to je vrijedno suza i tuge, a i moze u nekim slucajevima zauvijek ostati kod vas
4. ako se nista od toga ne ostvari volontirat cu i pomagati u udrugama i domovima za napustenu djecu i dijeliti svoju ljubav s puno djece koja ju trebaju


Želja za roditeljstvom je kod puno ljudi najjaca na svjetu i temelj je opstanka ali nije jedini razlog zasto postojimo. zato volite sebe, i druge, radujte se zivotu, placite kad ste tuzne ali ne dajte da vam vasa tuga unisti sve ostalo.

Najvaznije je biti dobar čovjek, a sreca dolazi dobrim ljudima, nekad kad joj se najmanje nadaju. Nadam se da ce nama svima uskoro stici jedan mali plackavi pokloncic.!!!!!