Kod M. je raspoloženje još jučer prešlo u euforiju, mješavinu osjećaja oduševljenja i nelagode. A i mene su osjećaji stisnuli. Moj veliki mali dečko je postao đak. Prije spavanja sam u krevetu razmišljala i sjećala se svega od kad sam prvi puta ugledala njegovu preslatku bucmastu facicu, pa svih faza koje smo prošli do sadašnjeg trenutka, kad je moj zgodni dečko krenuo u školu. To je jedna od onih većih prekretnica u životu.

Išli smo svi troje, uparađeni i puni očekivanja. M. je rekao da mu se ono kovrčanje živaca u nogama popelo (jučer je bilo samo do koljena, kad smo išli prema školi popelo se do bedara, a u školi je već bilo do glave ). U školi priredbice nije bilo zbog dana žalosti, samo nešto malo, pozdrav ravnateljice i njezine ekipe, pa su djeca ubrzo krenula u svoje razrede, lijepo uređene, polakirane, pokrečene, stvarno su lijepi. Ulazna vrata ukrašena cvjetovima s imenima djece. Ima ih 23, među njima par stranaca, slatka su skupinica. M. je sjeo u prvu klupu, s jednom simpatičnom djevojčicom. Odmah se upoznao s nekom djecom, tako da već sutra ima svoje poznate u školi. I mi smo se upoznali s roditeljima, a neke smo znali i otprije. Zgodna postava, zbunjeniji i raspekmeženiji od svoje djece. Bilo je i čašćenje na kojem su nam se predstavile i školske kuharice.

Onaj dio dogovora s roditeljima oko tehnikalija je bio pun strke i predug, zbog čega je M. izjavio da u školi svi predugo pričaju i da je grozno. I to ponavlja svima koji ga pitaju, kojih je danas, hvala Bogu, bio popriličan broj. Poslijepodne smo kupili još neke preostale stvari koje su nam nedostajale (i sreli puno unezvjerenih roditelja). Sutra počinje prvi dan nastave.