Kad su M&B imali oko godinu ipo otišli smo u drugi grad kod trudne rođake. Moji mali radoznali, sve bi pipnuli i provukli kroz prstiće, ja nešto dozvolim a nešto ne, u svakom slučaju NE koliko voliš. Prošlo je prećutno sa rođakine strane da bi nam ovog proleća ponosno pokazala sina od godinu dana kako sluša mamine zapovedi i kad mama kaže NE on odmah ostavi. Ponovila je to ne znam ni ja koliko puta, valjda želeći da mi da do znanja da nisam ubola pravi metod za vaspitavanje svoje dece.

Čule smo se pre par dana. Jedva smo išta i progovorile od 'Luka, ne diraj!!!'' i ''Luka, ma šta sam ja rekla!!!'' pa mi se onako pokunjeno i stidljivo požalila da je mali, božemoj, ništa ne sluša, da ne sme ni da mu zabrani nešto jer odmah baca potiljak na parket i urla najstrašnije. Za to vreme je svaki od moje dvojice prišao, pitao me ko je na telefonu, ja rekla 'teta M', oni promumlali 'a, doblo' i otišli da se igraju. Nije se ni usudila da me pita kako ja to reših

Samo sma joj rekla da će proći i da bude dosledna. A imala sam svašta da joj kažem jer sam nekad bila gledana kao budibogsnama kakva majka a deca su mi bila mali huligani koje ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. A ona sva u fazonu 'neće to moći tako kod mene' :/