Draga Boriva,
svaka čast na hrabrosti i snazi da se s time nosite (a jedan od pokazatelja je i spremnost da o tome govorite javno)!

No ja zaista ne smatram da je nužno tu činjenicu iznositi prilikom obrade. U pola sata-sat koliko razgovor može trajati nema dovoljno vremena da se tome posveti potrebna pažnja - a i stručnjaci iz centra u pravilu nisu dovoljno stručni za tu problematiku, oni su više "opće prakse".
Ne mislim da treba šutjeti, ali vjerojatno neće niti biti prilike za tu temu. Nas nitko nije pitao ništa o našem djetinjstvu. (Ne znam kako je s drugima.)

Nije važno kakvi su se događaji zbili u prošlosti, važno je kakvi smo ljudi sada. Tvoj muž može biti bitno kvalitetniji roditelj od nekoga tko je kroz djetinjstvo prošao bez trauma.

No da biste povećali šansu da tako i bude, predlažem da prije ostvarenja roditeljstva tvoj muž prođe neki broj sati osobnog savjetovanja sa stručnom osobom, gdje će porazgovarati o svojim iskustvima, kako se odražavaju na njega osobno i kao roditelja. Ne zbog opasnosti od nasilja prema budućem djetetu, već da zaista posloži svoja iskustva na dobar način. Možda mu se čini da je ostavio to iza sebe, no dolazak djeteta snažno nas vraća u vlastito djetinjstvo, pa se stare rane mogu probuditi. Zato je bolje prevenirati, a i sebe umiriti spoznajom da je prošlost zaista prošla.
Sretno vam bilo!