Dvije najstresnije i najtužnije situacije su mi Filipov 1. dan škole i kada je morao ostati u bolnici. Znam da se ne mogu uspoređivati, ali grozno sam se osjećala oba puta. On je uvijek bio hrabriji od mene. Što se bolnice tiče jasno je zašto tužno, ali škola...Išao je u nekvartovski vrtić blizu mog posla da ne moram juriti kroz prometni kaos nakon posla po njega. Ovako bih ga pokupila i s njim se vraćala doma. U školu je krenuo u kvartu i nikog a, ali baš nikoga iz razreda nije poznavao. Većina djece iz razreda su išla zajedno u vrtić. Kada smo dolazili u školu zamjenio je jednog dječaka okrenutog leđima za svog prijatelja iz vrtića i oduševljeno mu je prišao. Bože kako mi je bilo teško kada je shvatio da ne pozna tog malenog i dalje zbunjeno tražio poznata lica. Kada je ostao u razredu, došlo mi je da sjednem na stepenice pred školom i zaplačem. NAravno, on se kao i uvijek odmah snašao i sve je bilo super. Ali, meni i sada dođe da zaplačem kada se sjetim početka. Eto, kada dijete ne plaču, onda mama mora.