Htjela sam sama sebi birati odjeću ali neee to je moralo biti kvalitetno da što duže traje a usput i cipele koje su doduše bile dobre ali dozlaboga ružne.Izlasci su trauma za roman napisati.Kad bi došli gosti ono što je na stolu nije bilo za nas,nego smo jeli u kuhinji.E jednom sam uspjela izmoliti da sama kupim cipele i hlače, ja fino kupila čizme"oficirke"(bile su tad jako moderne)koje su bile skupe i nije mi ostalo novca za hlače.Stara popi...i naravno ja cijelu jesen sa dvoje hlače.Ne bi mi krivo bilo da oni nisu imali novca,ali njima je važnije bilo svake sezone mijenjati namještaj i zavjese nego "trošiti na budalaštine".Njima još uvijek nije jasno daje nama to bilo grozno šta su radili.Baš sam jučer pričala sa bratom o tim stvarima ,on se sjetio svog džempera kojeg je nosio skoro četiri godine.Zato mi djeca sama izabiru odjeću i cipele(primjereno mogućnosti)jedu šta hoće i kad hoće (sva sreća obožavaju mlijeko i voće)a što se tiče namještaja važno je da nije pokidano i prljavo.Starija kći može izlaziti kad hoće jer gluposti može napraviti i u podne ako to želi.Mislim da su stekli više samopouzdanja mojim opuštenijim (ne PUŠTENIM)načinom odgoja nego ja njihovim zabranama i pravilima.