Shantanino rođenje kod kuće


Probudila sam se u zoru s nekim čudnim osjećajem. Bila je subota, 16. 08. 2003. godine, točno tjedan dana nakon najtoplijeg dana u Londonu u posljednjih osamdeset godina i točno tjedan dana nakon našeg useljenja u novi stan. U ove četiri bračne podstanarske godine preselili smo se šest puta i svaki put nanovo stvarali ugođaj doma u svim tim hladnim i pustim prostorima. A sada smo napokon u vlastitom prostoru ispunjenom lijepim mislima i dobrim željama naših prijatelja s kojima smo prošle subote malom svečanošću proslavili useljenje.

Bilo je još uvijek polumračno i tiho. Samo poneki cvrkut ptica. Jyotirmaya je spavao. Budilica se prigušeno počela oglašavati. Bilo je puno toga za obaviti toga dana. Pomislih: ”Oh, još jedan od mnogobrojnih odlazaka na WC!” Kako sam se približavala kupaoni, tako mi je polako postajalo jasno da se nešto događa i da to nije još jedan od tih odlazaka.
“Preporuka je da se dijete rodi najkasnije dvadeset i četiri sata nakon pucanja vodenjaka. Neke nezavisne babice će čekati i dulje, ako je s djetetom i majkom sve u redu”, riječi moje prijateljice, apsolventice na fakultetu za primalje, došle su mi u sjećanje. I tada shvatih. I brzo pogledah na sat. 10 minuta do 5. Osjetih silnu toplinu oko srca i uzbuđenje. Od toga trenutka pa sljedećih desetak dana, pratio me taj miris plodne vode, nekako nenametljivo, a opet sveprisutno. Kažu da nema mirisa, a on je bio tu, gotovo opipljiv, poput omotača koji obavija život što se počeo rađati.

Vratila sam se u sobu, izvadila prostirku za meditaciju, sjela i sklopila oči. Samo par minuta usredotočenosti, prije nego što ga probudim. Osjećaju li se tako planinari kada nakon višemjesečnih priprema konačno krenu u osvajanje novog vrhunca? Ili rastavljene ljubavi kada se nakon mnogih godina približi trenutak susreta? Ili mistici kada se trebaju suočiti sa smrću?


“U kojoj biste bolnici željeli roditi, W(kršitelj koda)s Cross ili Princess Alexandra?”, upitao me prije osam mjeseci naš obiteljski liječnik, ispunjavajući uputni list. I dodao: “Princess Alexandra je bolja, imaju bolju opremu.” Nakon male stanke, oboje smo gotovo u isti tren progovorili “Željeli bismo…”, Jyotirmaya je stao, a ja sam nastavila, “da porod bude kod kuće.” Obrve su se namrštile. “Ako bude sve u redu,” nadodala sam, pomalo ponizno, ali nije pomoglo. Obrve su se još više namrštile. “Ako želite porod kod kuće, morat ćete potražiti drugog liječnika. Zašto to uopće želite?” Ne čekajući odgovor, dodao je: “Porod kod kuće je za idiote.”
Razgovor je potrajao dvadesetak minuta. Spomenuo se mračni srednji vijek i nazadnost biološki uzgojene hrane, spomenula su se sva veličanstvena dostignuća znanosti te krhkost i pogrešivost ljudskog (ženskog) tijela te na kraju, kao zadnji i najmoćniji adut, spomenuta je odgovornost za novi život. Slušali smo ga tihi, ozbiljni i tjeskobni. Bilo je jasno da ne vrijedi trošiti riječi. Tjeskobni jer krvarenje nije prestajalo već danima, a ultrazvučni snimak nije pokazivao otkucaje srca. “Možda je vanmaternična, možda je spontani, možda je još rano pa treba pričekati.” Uhvatili smo se za “možda je još rano” i bili spremni čekati, (čekanje kao najveće dostignuće znanosti), oboružavši se strpljenjem, povjerenjem i pozitivnim mislima. I slušali ga kako nam govori da treba pustiti prirodu da napravi svoje, pa kako bude te da je nekada bolje da života ne bude nego da ga se nastoji umjetnim hormonima održavati, pa se rađaju bebe bez glave i tako dalje i tako dalje i tako dalje… Bio je to čudnovati splet argumenata malo o nadmoći prirode, malo o nadmoći znanosti.
Na kraju je na uputnom listu ipak trebao ostaviti rubriku “bolnica” neispunjenu i zaokružiti “porod kod kuće”. Dok smo izlazili iz ordinacije, dobacio nam je pomalo s gorčinom: “O, babice će biti presretne kad čuju da želite porod kod kuće.”

Nismo od tada više vidjeli našeg (bivšeg) obiteljskog liječnika i padne mi ponekad na pamet da ga posjetim sa svojim malim dostignućem prirode, da popričamo malo o slobodi izbora, odgovornosti, postmoderni, Liotardu, ali uhvati me sumnja da on to uopće ne bi razumio pa odustanem.
A upozorili su nas da kod većine liječnika porod kod kuće neće glatko proći. Kažu da je tome tako jer se liječnici bave bolestima i u svakoj trudnoći i porodu vide potencijalno bolesno stanje (te je stoga bolnica primjerenija i sigurnija), a ne normalni, zdravi fiziološki proces koji se tek ponekad može zakomplicirati. Pobornici “prirodnog poroda” smatraju da uplitanje medicine u prirodan tijek poroda stvara začarani krug u kojem se intervenira da bi se preveniralo, a istovremeno se izaziva problem jer se interveniralo. U Velikoj Britaniji uloga liječnika, a osobito liječnika specijalista, nije toliko značajna kao u Hrvatskoj niti tijekom trudnoće niti tijekom poroda jer gotovo sve preglede tijekom trudnoće obavljaju babice u lokalnoj ambulanti ili babice u kombinaciji s obiteljskim liječnicima. Žene se upućuju ginekologu na pregled samo ako se pojavi neki problem i iz istog razloga se ginekolog pojavljuje u rađaoni ako se porod odvija u bolnici. Naravno, pri porodu kod kuće sudjeluju samo babice i u slučaju da se pojavi nekakav problem, žena se prebacuje u bolnicu.

Prema zakonu Velike Britanije žena ima pravo izabrati gdje će roditi, ali u praksi većina žena rodi ili u bolnici ili u centru za rađanje, a samo mali dio, oko 2 posto, rodi planirano ili neplanirano, asistirano ili neasistirano kod kuće. Iako postoje brojni razlozi zašto je tomu tako, jedan od njih, dosta značajan, je pritisak liječničkog mnijenja i vjera u neprikosnovenu nadmoć medicinske opreme koje to mnijenje podržava. Iako neka istraživanja pokazuju da je u današnje vrijeme planirani porod kod kuće za majku i dijete sa stajališta mogućnosti komplikacija i zaraze sigurniji nego porod u bolnici, u javnosti prevladava upravo suprotan stav tako da se žena koja želi roditi kod kuće smatra, u najboljem slučaju, vrlo hrabrom osobom ili, u najgorem slučaju, neodgovornom osobom koja nepotrebno riskira zdravlje i život, sebe i svojega djeteta. Zanimljivo je to da većina babica, bez obzira rade li u državnim bolnicama ili u vlastitoj privatnoj praksi (takozvane nezavisne babice), za razliku od liječnika, više vole kućne nego bolničke porode i sve babice s kojima sam ja imala doticaj, imale su pozitivan stav prema porodu kod kuće. Nezavisne babice su općenito sklonije prihvaćati skrb za žene koje žele roditi kod kuće a pripadaju tradicionalno “rizičnim trudnoćama” (blizanci, položaj na zadak, VBAC), biti strpljivije, više čekati te manje intervenirati u prirodan tijek poroda, a kada se upliću, koristiti manje agresivne metode kao što su homeopatija, refleksologija, aromaterapija, masaža.

Moja želja da rodim kod kuće se najvećim dijelom temeljila na želji da budem u okruženju koje će biti optimalno za prirodan tijek poroda, privatnost, sigurnost, neuznemirenost, da izbjegnem ikakve medicinske intervencije i da budem sa svojim djetetom od rođenja u neprekidnom dodiru, vlastitiom prostoru, s ljudima koji su mi bliski. Osim toga, željela sam roditi u vodi što je teoretski moguće i u bolnicama, ali praktički može biti neizvedivo ako je kada zauzeta ili ako u smjeni nema dovoljno osoblja. Iako u britanskim rodilištima ni liječnici niti babice ne interveniraju bez prethodne dozvole rodilje i u načelu poštuju plan poroda, a rutinske intervencije kao što su klistiranje, brijanje, epiziotomija, izbacivanje posteljice umjetnim hormonom i slično su još negdje tamo u osamdesetim napuštene, svejedno, vrlo često se događa da se žena nađe pod psihološkim pritiskom da pristane na neku intervenciju koja nije možda nužna, ali se predlaže “za svaki slučaj”.
U hrvatskom jeziku se kaže da neki liječnik “vodi trudnoću”, žene često pitaju: “Tko ti vodi trudnoću?” ili “Tko te je porodio?” Kada se trudnoća doživljava kao nešto što ginekolog “vodi”, tada se ne može očekivati da će porod biti nešto što će se dogoditi samo od sebe ili uz aktivno sudjelovanje žene. Sam jezik izražava pasivan položaj žene, upućuje na to kao da ona nema nikakve veze s time te se samo treba prepustiti vodstvu stručnjaka. Porod kod kuće počiva na drugačijim pretpostavkama; on daje ženi autonomiju i moć, a time istovremeno oduzima moć i smanjuje autoritet onih stručnjaka čija znanja i vještine su vezane prvenstveno za upotrebu tehnologije. Kod kuće se žena nalazi na svojem teritoriju gdje joj netko može samo predložiti što da radi, ali ne i narediti ili napraviti bez da je pita. Osim toga, porod kod kuće omogućuje ženi visoki stupanj privatnosti koji neki smatraju odlučujućim za neometani tijek poroda.


“Mislim da se nešto počelo događati,” šapnula sam mu na uho, probudivši ga. Iznenađenje, sreća i poljubac. Rekao mi je poslije da ga je obuzelo snažno uzbuđenje, ali samo nakratko. Otuširali smo se, sjeli na pod jedan do drugoga i utonuli u dvosatnu meditaciju. Bilo je teško usredotočiti se, ali bilo je i nekako posebno. Kako je vrijeme odmicalo, počela sam osjećati blago zatezanje, nešto kao napetost trbuha prije mjesečnice. Plodna voda je i dalje otjecala.

Razdanilo se. Naš novi stan se uskomešao od mnoštva aktivnosti: sastavljanje popisa stvari koje će Jyotirmaya što prije otići kupiti (uglavnom hrana za naš baby moon; frižider je bio gotovo prazan!), popis stvari koje treba prenijeti iz starog stana jer je rok današnji dan, postavljanje roleta u spavaćoj sobi, montiranje bazena u dnevnoj sobi. Toga je jutra baš nestalo vode u našem kvartu. Čujem telefonski razgovor o tome kako je pukla cijev, popravljaju je, ne znaju kada će biti gotovo, vjerojatno kroz par sati. Super, porod u vodi, a bez vode!

Zovem mamu u Zagreb. Nema je kod kuće. Uhvatila me snažna želja da mi odmah pošalje prekrivač koji smo napravili, a koji mi još nije uspjela poslati. Moje prijateljice i rodbina izvezli su svatko po komadić platna s porukom za nas i naše dijete. Mama je sve komadiće spojila, njih 50 i postavila obrub. Razmišljam da ga možda pošalje avionom pa da ga netko od prijatelja dočeka. Prilično nevažan detalj u moru onoga što se počelo događati, ali mi se stalno javlja u glavi.

Zovem sestru na moru. Kažem joj da voda otiče, a ona će: “Znači, bit će leo!”. Uzbuđena je, kaže mi da je mama otišla u posjetu, u Zagorje. Ništa od mojega plana o brzinskom prijenosu prekrivača! Dok razgovaramo, Jyotirmaya postavlja rolete u sobi. Vratio se iz kupovine i donio zalihe hrane za par tjedana. Obznanio je prodavaču u trgovini koju redovito posjećujemo da je porod počeo, pa mi osim hrane nosi i njegove dobre želje i svijeće na poklon. Osjećaj zategnutosti pretvorio se u neka blaga stezanja koja se javljaju poprilično često. Proleti mi kroz glavu da bi trebala mjeriti koliko često, ali mi se stalno nešto drugo čini važnijim. Od zaokupljenosti i uzbuđenja ne osjećam glad, ali stalno mislim da bi trebala nešto pojesti.

Moja razmišljanja o posljednjem doručku u dvoje prekida telefon. Nekako intuitivno osjećam da to zove babica iz bolnice pod koju sam dopala ovim preseljenjem, koja me u posljednjih par dana “proganja” preko telefona i pokušava nagovoriti da dođem u bolnicu i da se tamo registriram, “za svaki slučaj, ako dođe do transfera”. Prekjučer mi kaže da svakako moram doći u bolnicu jer “ne mogu nikako roditi sama” (“You can’t deliver yourself!”). Hoće reći, moram biti dodijeljena nekoj bolnici, čak ako i rađam kod kuće. U meni se probudio smisao za engleski humor pa je pitam: “A tko će roditi umjesto mene?”, na što se ona smije i kaže da nije tako mislila. (By the way, “Pizzas are delivered, not babies; babies are born!”, geslo moje prijateljice babice). Transfer je tehnički izraz za porod koji počne kod kuće, ali se iz raznoraznih razloga završi u bolnici. Svi oni koji imaju nešto protiv poroda kod kuće, uvijek, pomalo nadmoćno, ističu kako četrdesetak posto prvorotki ima “transfer”. Ono što pri tome ne kažu jest to da se taj podatak odnosi na porode kod kuće kojima asistiraju bolničke babice. Porodi kod kuće kojima asistiraju nezavisne babice, su znatno manje podložni transferu.

Jyotirmaya razgovara s babicom preko telefona, čujem ga kako objašnjava da joj se sada ne mogu javiti, da ću je nazvati tijekom dana ili sutra i tako štiti moj duševni mir. Moj saveznik! Čak je i povisio glas na one iz vodovoda da više poprave tu cijev jer nam treba voda za porod. Stezanja se polako pojačavaju, želja da operem pod u kuhinji se također pojačava.

Nazivam prijateljicu Shyamalii koja je novopečena babica i organizatorica moje Blessingway proslave (slavljenja ulaska u majčinstvo) koja se treba održati toga dana u poslijepodnevnim satima. Malo promišljamo da li da otkažemo proslavu ili ne (njoj nije strano da žena bude u blagim trudovima danima, iako zbog oticanja plodne vode, misli da bi se beba trebala roditi do sutra ujutro). Odlučujemo se za neotkazivanje. Ja se šalim i kažem: “Ako ovo postane snažnije, ja se povlačim u drugu sobu. Obavijesti cure da dolaze na vlastitu odgovornost.” Shyamalii mi kaže da ona dolazi za dva sata.

Telefon ponovo zvoni. Jyotirmaya se javlja dok ja pužem po podu u sobi. Zatezanja se pojačavaju i godi mi sklupčani položaj. Razgovaram sa Susan, našom prijateljicom i babicom koja se ponudila asistirati porodu. Kako mi je drago da je subota, njezin neradni dan! Uvijek je postojala mogućnost da neće moći doći, ukoliko porod krene u vrijeme kada je ona na nekom drugom porodu. A u tom slučaju bi nam došla ona bolnička babica “you can’t deliver yourself”. Susan je nekada davno radila kao bolnička babica, ali je nakon nekog vremena prešla u nezavisne i postala članicom udruge “Radikalne primalje”. Sada je ponovo, kako ona kaže, “u sustavu”, kao konzultantica za primaljstvo i predavačica na poslijediplomskom studiju za primalje, a u kliničkoj praksi se svim silama bori da “izbaci liječnike iz rađaone”, skupa s krevetima i elektronskom opremom te da u svojoj bolnici pokrene centar za rađanje u kojemu porodima asistiraju samo babice.

Razgovaramo na kratko. Pita me je li plodna voda prozirna. Prozirna je i dalje polako otiče. Pita me koliko su učestale kontrakcije i koliko traju, a jedna baš pokucala na vrata: “Pričekajmo dok prođe”, kaže ona i po mojem disanju sama zaključi. Kaže mi da mjerim temperaturu svakih sat vremena i da ona dolazi kroz nekoliko sati
Podne polako odmiče. Dok Jyotirmaya zamračuje spavaću sobu, meni polako postaje jasno da ništa od poslijepodnevne proslave. Zatezanja postaju sve jača i jača. I dalje se javljaju u razmaku od nekoliko minuta, ali sada postaju takva da sam poželjela biti sama. Tuširam se toplom vodom i provodim dugo vremena u kadi. Pod tušem se jačina zatezanja odjednom naglo povećava. Spavaća soba je spremna; zamračena i ispunjena zvucima kiirtana. Moj “bean bag” naslonjač je tamo, u kutu do police sa slikama čeka pripremljen raspršivač za osvježavanje s mirisima geranija i lavande. Povlačim se u sobu, zatvaram vrata dok Jyotirmaya nastavlja montiranje bazena u dnevnoj sobi.


Od trenutka kada sam ušla u spavaću sobu, kao da sam ušla u neki drugi svijet, kao da sam potpuno zaboravila na vrijeme, prestala misliti. U valu zatezanja truda prigibam se na naslonjač i uranjam u njega. Um mi se usredotočuje na mantru. Svatko tko je ikada pokušao raditi neku tehniku meditacije koja zahtijeva usredotočenje, vjerojatno je imao iskustvo koliko je to teško učiniti, koliko um voli vrludati po pustopoljinama misli. Međutim, kako su se stezanja pojačavala, tako je moj um postajao sve usredotočeniji.

Bilo je ugodno mračno u mojoj sobi. Vani je sunce bilo u punom poslijepodnevnom sjaju. Osjećala sam se odvojena od toga svijeta, u nekom drugom svijetu u kojemu je samo jedno bilo važno: prepustiti se valu koji je nadolazio, broditi njegovim ritmom, otpustit ga kada prođe i prepustiti se ugodi odmora do sljedećeg vala. Bilo je tiho u mojoj sobi, samo zvuci kiirtana i vlastitog disanja koje je postajalo sve dublje i dublje.

Tišinu je prekinulo zvono na vratima. Došla je Shyamalii. Pokucala je na vrata sobe i rekla: «Ja sam. Da li ti nešto treba? Ja sam ovdje tebi na raspolaganju.» Kažem joj da bih željela biti sama i ona odlazi i zatvara vrata sobe. Kasnije sam saznala da se ona odmah bacila na vrlo važan posao kuhanja večere, dok je Jyotirmaya i dalje revno bio zauzet montiranjem bazena.

Što se nakon toga točno događalo, u koje vrijeme i kojim redoslijedom, nije mi baš poznato. U neko doba je došla Susan, tiho ušla u sobu i rekla: «To sam ja. Samo da poslušamo otkucaje srca». Izmedju dva truda prislonila je trubicu na trbuh i šapnula Shyamalii neke brojke i izašla van iz sobe. Rekla je da je sve super, sve u redu. Potom su u neko doba došle dvije moje prijateljice, koje nisu primile poruku da je svečanost otkazana i Jyotirmaya ih je odmah angažirao oko punjenja bazena vodom. Susan me upitala želim li ih vidjeti, na što sam ja hitro odgovorila: »Ne». Samo sam željela biti sama. Susan je dolazila povremeno u sobu i provjeravala otkucaje srca, sada prijenosnim sonicaidom, jer su zatezanja postala presnažna i prezgusnuta da bi ležala na leđima, a to je najbolji položaj za slušanje trubicom. U puzećem položaju, uranjala sam u svoj bean bag i jedrila tim snažnim olujnim morem. Ništa te za ovo ne može pripremiti. Nikakvo znanje ili vježbanje. Bilo je toliko snažno i moćno, preplavljujuće. Između dva olujna vala, neopisivo blaženstvo. Osjećala sam se opijeno i ushićeno.

A onda sam u jednom trenutku osjetila miris hrane i smijeh iz kuhinje. Bio je to najteži trenutak tog poslijepodneva; nešto je narušilo ravnotežu i zatezanja su u jednom trenutku postala teška. Sjetila sam se svoje prijateljice Miire koja je troje, od svoje četvero djece, rodila kod kuće i koja mi je napisala da joj se uvijek pojavi trenutak u trudovima kada bi najrađe pobjegla i kada zamišlja da trči prostranim žitnim poljem. Aha, to je taj osjećaj… Zamislila sam da jedrim na valovima beskrajnog oceana. Željela sam samo tišinu i odvojenost. Osjetila sam potrebu za odlaskom na WC. Sve one upute s radionica za pripremu za porod koje govore o tom porivu kada se približi faza tiskanja, ishlapile su iz glave. Otišla sam u kupaonicu i obavila malu nuždu. Shyamalii me pridržavala dok sam ja bezuspješno pokušavala obaviti i veliku nuždu. U naletu stezanja objesila sam se svom težinom oko njezinog vrata. Susan je, rekla mi je to sljedećeg dana, postala pomalo zabrinuta da će se beba roditi u kupaonici pa me htjela što prije vratiti u sobu. Kada još nije bila spremna, još uvijek se punila vodom. Jyotirmaya se pojavio u sobi; objesila sam mu se oko vrata. Sada mi se čini da mi je samo trebalo nešto ili netko da se vješam. Soba je još uvijek bila ispunjena blagim ritmičnim zvucima mantra glazbe. Osjetila sam snažan poriv za plesom. Ljuljali smo se tako u ritmu glazbe i ritmu trudova, osjećala sam da svakim trenom postaje sve manje i manje važno što se zbiva oko mene. Poželjela sam osjetiti miris njegove kože, skinula sam mu majicu i nastavili smo plesati. A onda je netko javio da je bazen spreman. Meni je nekako bilo lijepo plesati tako da mi se nije dalo nigdje odlaziti…

Jyotirmaya me polako preveo iz jedne u drugu sobu, i onda sam se našla u bazenu. Bio je to trenutak potpunog opuštanja u kojemu su se sva zatezanja ublažila. Uronila sam u vodu namirisanu lavandom, ispružila se i naslonila glavu na rub bazena. Preda mnom su na polici treperile svijeće obasijavajući darove mame, sestre, prijateljica.. Prije nekoliko tjedana zamolila sam ih da mi pošalju neki predmet, pisanu riječ ili sliku koja će me podsjećati na njih, na njihovu blizinu i podršku tijekom poroda. Bilo je tako dobro sve vidjeti na okupu i u jednom djeliću sekunde sjetiti se da su sve one na neki način u mislima sa mnom. Nekoliko prijateljica mi je poslije reklo da su stvarno mislile intezivno na mene tu večer, jer je tada trebala biti blessingway svečanost.

Shantana se rodila sat i pol nakon ulaska u bazen. Susan i Shyamalii su ogledalom pratili njezino postupno “napredovanje” i nastavile mjeriti otkucaje srca. Jyotirmaya je junački podnosio moj snažan zagrljaj, davao mi na slamčicu piti vode i raspršivačem vlažio lice. U susjednoj su sobi Arunee i Karuna svirale i pjevale kiirtan (to je vrsta duhovne glazbe koja se temelji na ritmičnom ponavljanju mantre). Od ulaska u bazen zatezanja su postala nekako blaža, iako ne i manje naporna. Čučala sam u vodi i pri svakom novom valu, naginjala se na rub bazena. Disanje mi je postalo jako duboko. Čula sam Susan kako govori da ne dišem na usta, jer ću hiperventilirati. Samo sam kratko odvratila: » Dišem kroz nos» i nastavila disati. Imala sam osjećaj da mi ti duboki izdasi pomažu da ostanem u nekakvom sazvučju s ritmom Svemira.

Nisam tiskala, nisam imala nikakav poriv za tiskanjem. Čula sam Susan kako govori da je već vrijeme da se dijete rodi. Ja sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme i nisam bila svjesna da je proteklo već sat i pol od kada sam ušla u bazen. Kada sam je čula, u sljedećem valu zatezanja napregnula sam se i ubrzo potom osjetila blago peckanje rodnice. Pri sljedećem valu, uz novi napor, osjetila sam da se glavica spušta.
Soba se ispunila rastućim uzbuđenjem i iščekivanjem. Susan je rekla: “Ova beba će uskoro ugledati svoju mamu i tatu. Pogledaj joj glavicu, puna je crne kosice….”. Povela mi je ruku da je opipam. Potrebno je bilo još samo malo napregnuti se i pomoći joj da zapliva.

Čučala sam u vodi, oslonjena na rub kade, u zagrljaju sa svojim mužem. Susan me ohrabrivala govoreći glasom punim radosti, uzbuđenja i uzvišenosti: “Krishna rađa Krishnu! Krishna rađa Krishnu!”. A ja sam se stvarno osjećala moćno i božanski! Kroz zvuk vlastitog disanja njezine riječi odzvanjale su poput svečanih zvona koja su najavljivala Shantanino rođenje. Osjećala sam se kao neka Majka Prastvoriteljica u vrtlogu vlastite kreacije obasuta neizmjernom milošću. Arunee i Karuna su ušle u sobu…zvuk kiirtana ispunio je prostor…svirale su moju omiljenu melodiju. Osjetila sam neko pomicanje koje mi je dodirivalo nogu. Okrenula sam se prema naprijed: “Nemojte je dirati, ja je želim uhvatiti.” “Nitko je ne dira.”, Jyotirmaya me umirio. “Kako?” i shvatih da je moje malo zlato samo zaplivalo prema meni! Još jedan tren i bila je na mojem srcu. Stisnute očice, napućene usnice, svilenkasti dodir i miris koji me je potom danima pratio. Nije plakala. “Te vodene bebe su uvijek tako opuštene da nikada ne plaču,” čula sam Susan koja se nagnula preko nas i blago uštipnula Shantanu po obrazu. Na trenutak se čulo jedno preslatko “le-le” a odmah potom se priljubila uz mene i počela dojiti. Jyotirmaya me poljubio.

Zamolili smo sve da nas neko vrijeme ostave same.
Gledali smo našu kći, ništa nismo govorili. Bila je tišina. Ona je dojila sklopljenih očiju. Sjedila sam u kadi, na stolčiću i osjećala se kao da sam na kraljevskom prijestolju. Samo sam je gledala, nisam pogled od nje mogla odvojiti.

Nakon dvadesetak minuta Susan i Shyamalii su se vratile u sobu. Netko mi je pomogao da izađem iz kade, dok je Shantana i dalje dojila. Sjela sam na stolčić. Bio je red na posteljici da se rodi. Mislim da je Susan bila malo zabrinuta jer je voda bila poprilično crvena, osjećala sam kako želi da što prije vidi posteljicu vani. Prvo mi je dala praznu bocu da pušem u nju, a potom homeopatsku tabletu. Shantana je i dalje dojila, zamotana u ručnik, kao da se je uopće nije ticalo što se zbiva oko nje. Nisam bila svjesna velike količine krvi koja je obojala vodu u crveno. Poslije mi je babica koja radi u bolnici i koja nas je posjećivala u sklopu poslijeporođajne njege, rekla da bi oni u bolnici toliko krvarenje (oko 9 decilitara) smatrali poslijeporođajnim krvarenjem i da bi mi vjerojatno ponudili transfuziju krvi. Bila sam sretna što sam to izbjegla; osjećala sam se sasvim u redu.

Kada je posteljica izašla, Susan ju je oprala od krvi i dobro “balzamirala” sa soli. Razgledali smo je pomno, baš je bila lijepa i baš je šteta što u zapadnoj kulturi rađanja ne dobiva zasluženo poštovanje… (u nekim se jezicima posteljica naziva “druga mama”). Nismo prekinuli pupčanu vrpcu; željeli smo je ostaviti da sama otpadne. Pupčana vrpca se osušila i odvojila nakon šest dana, a posteljicu smo namjeravali zadržati, zakopati u vrtu i na tom mjestu posaditi stablo u znak sjećanja i slavljenja Shantaninog rođenja

Nakon rođenja posteljice, preselili smo se u spavaću sobu. Shantana je i dalje dojila, a ja sam po prvi puta isprobala kako je to dojiti i istovremeno hodati, nešto što ću vrlo dobro uvježbati u mjesecima koji su slijedili. Legla sam na krevet, poduprta svojom dragom “bean bag”, Susan i Shyamalii su me pregledale. Međica je bila malo razderana, drugi stupanj, pročitala sam poslije u bilješkama, ali je Susan rekla da nema potrebe za šivanjem. Osjećala sam blago peckanje dva dana, nakon toga više ništa. Uzela sam nekoliko homeopatskih tabletica arnike i otišla se otuširati u kupaonu dok je Jyotirmaya po prvi put primio Shantanu u svoje naručje. Bilo je to najbrže tuširanje u mome životu. Shantana je počela negodovati dok joj je Susan provjeravala reflekse i vagala u prijenosnoj visećoj vagi. Došlo je vrijeme za novo dojenje.

Nije samo Shantana bila gladna. Svi smo bili gladni! Srećom, večera je već neko vrijeme čekala u kuhinji. Bio je to najslasniji obrok u mojemu životu. Shyamalii je napravila miso juhu s blitvom i dimljenim tofuom. Pojela sam tri tanjura! I danas kada jedem sličnu juhu, uvijek osjetim dio užitka koji me tada preplavio. Shantana u mojem naručju, usnula, ja gladna kao vučica, a juha božanska. Zamotali smo joj lagano pamučnu pelenu oko struka, već je uspjela i mamu i tatu pokakati i popiškiti u prvim satima zemaljskog života!

Susan i Shyamalii su pospremale dnevnu sobu, razmontiravale bazen. Jyotirmaya je bio na telefonu, odgovarao na pozive i nazivao. Nas dvije smo ležale u sobi. Shantana je neprestano dojila, povremeno bi nakratko utonula u san. Sestra me naziva da vidi kako porod napreduje. Ugodno je iznenađena što je tako brzo postala teta. Pričam joj o tome kako je bilo i pomalo ponovo ulazim u euforiju. Poslije zovem prijateljicu u Italiji koja me pita je li jako boljelo. Boljelo? Zanemarivi detalj na putu ka blaženstvu. Bilo je blaženo!


Približavala se ponoć. Ostali smo sami. Ležali smo u krevetu. Shantana je dojila. Mi smo promatrali Shantanu. Jyotirmaya je zaspao, Shantana je zaspala, jedino ja nisam mogla zaspati. Misli su mi poput vihora lutale proteklim danom. Ushit i zahvalnost izmjenjivali su se jedno za drugim. Obuzela me iscrpljenost, tijelo je tražilo odmor, ali um se nije mogao primiriti za počinak.

Uspjela sam je položiti pokraj sebe na jastuk i tako neko vrijeme promatrati. Napućene usnice, visoke jagodice, ozbiljno lice. Upijala sam je pogledom u polumraku sobe. Mnoge misli su mi prolazile glavom. Naš prvi zemaljski susret. Ona je moja kći. Rodila se zaplivavši u moje naručje. Sada spava priljubljena uz moje tijelo, još uvijek povezana sa svojom drugom majkom. Od kuda je došla? Zašto me je izabrala?
Bujica misli navirala je u vrtlozima. Bila sam prepravljena osjećajem silnog ushita i zahvalnosti. Nakon sat ili dva um se konačno izmorio i bio je spreman posustati pred naletima sna.

Ali ne zadugo, jer došlo je vrijeme za novo dojenje...